Najstrašnije je pobeći od sebe – KARMIČKE VEZE

Neverovatno je koliko zapamćeni ostaju ljudi koji nikad ni nisu živeli u nama. Prosto kao da smo progutali ceo jedan univerzum. Sećanja su daleka. Dalja i od našeg samog postojanja. Razbija nas pomisao: odakle se znamo? Jer mi se ni ne poznajemo. A opet, zvuči tako poznato nečiji jezik disanja. Način na koji negde otvara oči ili miris kože pred buđenje. Ostavljajući tragove na nikad dotaknutoj koži. Upija nas. Besprekorno.

Kada se sretnemo i prepoznamo, treba uvek znati da odavno živimo jedni u drugima. Sudaraju se naši svetovi kako bi nas podsetili na neku davnu prošlost. Nama neznanu. Skrivenu. Na neku karmu i prošle živote. Naše lekcije, zadatke i iskustva. Ljudi su tu da nam pokažu našu svrhu. Da prepoznamo sebe same, izgubljene, možda i ne tako davno.

Kad vam boja nečijih očiju postane poznata, zapitajte se koliko ste dugo vekova gledali u njih? I ta energija nečijeg tela pored kog izgarate ne dodirujući ga ili ne videvši ga nikad, nekad je sigurno prolazio kroz vaše prste. Poznajete taj dah, jer nekada je bio u vama. Duša pamti, možda i više nego bismo mi hteli… A zašto se ljudi sretnu, ponovno, ponekad, negde?

Zato što ništa drugo ni ne ne znaju. To je deo koji za nas odrađuje univerzum. Sila koja nas spoji, a šta ćemo učiniti od nas samih, samo je na nama… I pogrešno je misliti da sve karmičke ljubavi traju i da sve sudbinske veze opstaju. Mi se umemo samo dogoditi jedini drugima, a kako ćemo ispisati našu istoriju deo je nas samih.

Zbog čega ponekad idemo unazad? Zbog čega se vraćamo? Šta nam je poznato i dato?

Vraćamo se nedovršenim stvarima, neizrečenim emocijama, vraćamo se starim navikama, starim ljubavima, starim partnerima, vraćamo se starim pokušajima, propalim i neuspelim željama, planovima koji nisu realizovani. Vraćamo se jer smo nešto zaboravili da iskusimo, jer smo poželeli da vidimo nešto poznato. Vraćamo se, konačno, da vratimo nešto izgubljeno.

Ponovo će vam biti ponuđen nečiji svet. Neka promašena ili nikad data prilika. Ponovno ćete birati, a ne biti birani. Jer vi ste ti koji se povlačite u svoj svet. Potreban je predah. Mir. Kontemplacija. Onaj trenutak u kojem ćete ćuti sebe i svoje izbore.

Ako treba, budite i sami. Pobegnite od svih. Nije to ništa strašno, ako na trenutak ostavite sve koji vas trebaju i dođete sebi. Najstrašnije je pobeći od sebe. A to radite i češće nego što ste toga svesni. Pa ako i prekinete neki odnos ili uzmete vremena za pauzu. Ako vam se i vrate. Ako vam se ponude. Ako sretnete njih nekad davne i voljene, stanite.

Šta vam je činiti? U ovom trenutku ne morate učiniti ništa. Preispitivanja. Taman kad smo pomislili da je razum preuzeo naše telo, na korak do sebe ponovno se budi strast. Ne uspevamo odoleti porivu koji nas vuče. Impuls u nama. Neopisivi osećaj pripadanja nekome koga ni ne znamo. Iako se poznajemo i više nego što bi hteli.

Drame našeg unutrašnjeg sveta ostaju pred zastorima, spuštenih za nas same. Bez publike, bez glumaca, bez aplauza. Nema divljenja. Samo tiho divljanje u nama. Onaj osećaj pucanja vena koje žele iskočiti. Koža drhti. Nije navikla da živi u tuđim otkucajima.

Znaš li koliko snage treba za obuzdavanje Tebe u sebi? Cela ja. Sa hiljadu želja. Odajama strahova. Sa jednim velikim krikom koji ponekad propara moje oči. Ja nikad ne spavam jer nemoguće je vraćati se unazad, a da još jednom ne otkinem tu lepotu. Kad želiš zapamtiti svaki detalj, učiniš se nesanim.

I kažeš sebi nešto kao: ja to mogu.

A istina je da sebi ne mogu ništa. I da mi ne možeš ništa, baš kad mi možeš sve.

“Ponekad zatvorim sebe u mrak, da osetim koliko sam svetla”.

Astrolog: Astro Aisha

4.3 3 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x