Kako se osloboditi traumatičnih uspomena

Džefri Mičel (Jeffrey Mitchell), lekar i vatrogasac-volonter iz Baltimora, slučajno se, sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, našao na mestu teškog saobraćajnog udesa. Zaustavio se, pritekao u pomoć i odmah shvatio da je prekasno.

U punoj brzini, automobil se „zakucao“ u omanji kamion. Jedna od metalnih šipki kojima je kamionet bio natovaren probila je prednje staklo automobila, a potom i grudni koš žene za volanom, koja se vraćala sa proslave sopstvenog venčanja.

Mesecima kasnije, uprkos trudu, Mičel nije uspevao da se oslobodi upečatljive slike mlade žene u venčanici natopljenoj krvlju, s metalnom šipkom u grudima. Na kraju je odlučio da razgovara sa svojim bratom; potanko mu je opisao šta je video i kakve ga slike, misli i osećanja progone od tog trenutka.

Dogodilo se „čudo“. Nakon razgovora s bratom, stravične „slike“ su nestale; Mičel je bio slobodan.

Otvori dušu i trauma će nestati

Dok se još uvek samostalno borio da sebi izbije iz glave živo sećanje na nesreću, Mičel je stupio u kontakt s drugim svedocima saobraćajke, vatrogascima i medicinskim osoboljem koje je prvo stiglo na lice mesta. Preokupiran događajem, počeo je da iščitava psihološku literaturu na temu oporavka nakon traumatičnih doživljaja. Iz oba izvora je dobio potvrdu da njegova reakcija na stravičan prizor – perzistentna, proganjajuća sećanja – nije neuobičajena.

Sopstveni dramatični oporavak naveo ga je da pomisli da je igrom slučaja otkrio način za oslobađanje od sećanja na traumu. Bezmalo deset godina nakon saobraćajne nesreće kojoj je slučajno svedočio, u časopisu Journal of Emegency Medical Services, objavio je rad, „When disaster strikes…the critical incident stress debriefing process„, kojim je postavio temelje terapije za oslobađanje od stresa izazvanog traumatičnim događajem (CISD).

Ključna ideja na kojoj se CISD zasniva sastoji se u sledećem: Osoba koja doživi bolno, traumatično iskustvo, u što kraćem roku treba da izrazi osećanja povezana s kritičnim događajem; time se sprečava da sećanje na incident bude „zapečaćeno“ u memoriji i potisnuto, što može rezultovati postraumatskim stresnim poremećajem (PTSP).

Mada zastrašujuće iskustvo/događaj igra ulogu okidača, suštinski, postraumatski stresni poremećaj je poremećaj memorije. Drugim rečima, ma koliko bio stravičan, nije problem sam događaj, već činjenica da osoba ne može da ga zaboravi: Sećanja na njega ostaju tako živa i verna da dominiraju mislima i diktiraju emocionalno stanje i dugo nakon što se odigrao.

CISD se bazira na intuitivno bliskoj ideji o olakšavanju duše kroz razgovor. U tom smislu, ne čudi da je Mičelova ideja veoma brzo i lako postala popularna. Pravi uzlet doživela je, međutim, 1999, nakon što su Mičel i njegov kolega Džordž Everli (George S. Everly) objavili priručnik za primenu CISD. Od tada do danas, obuku za vođenje ovog terapijskog postupka prošli su psiholozi američke i izraelske vojske, stručnjaci uključeni u misije Ujedinjenih nacija i Crvenog krsta, nebrojeno psihologa širom sveta.

Tipična CISD seansa traje tri sata. Vodi je obučeni pojedinac (ne nužno psiholog ili stručnjak za mentalno zdravlje), čiji je zadatak da direktnim pitanjima (na primer: Šta je za vas lično najjeziviji detalj incidenta?) navede traumatizovanu osobu da što detaljnije govori o stresnom događaju, svojim osećanjima u vreme samog događaja, mislima i emocijama koje su usledile nakon toga… Sve u svemu, ideja je da, nakon što je izneta na svetlost dana, trauma bledi i nestaje.

Problem je, međutim, što CISD retko pomaže. Rezultati evaluacionih studija ne podupiru popularnost Mičelovog metoda. Neke epidemiološke studije pokazuju da CISD ima efekta u otklanjanju simptoma akutnog stresa, ali ne i simptoma PTSP. U nekim slučajevima, godinu dana nakon terapije, pacijenti tretirani u skladu sa CISD programom pokazuju izraženije simptome depresije i anksioznosti i pojačanu sklonost ka alkoholu u odnosu na kontrolnu grupu subjekata – ljude sa simptomima PTSP koji nisu ni na kakvoj terapiji.

Šta su sećanja?

Mičel je bio u pravu u vezi s jednom stvari: Problem traumatičnih, upornih, proganjajućih sećanja jeste pitanje pamćenja i prisećanja. Čitav svoj program zasnovao je, međutim, na pogrešnom shvatanju memorije i načina na koji ona funkcioniše.

Od antičke grčke do danas, ljudi memoriju doživljavaju kao neku vrstu skladišta vernih kopija događaja, situacija, doživljaja iz prošlosti… Jednom formirane, te kopije (memorijski zapisi) zauvek, ili barem u dugom periodu, ostaju stabilne i konstantne. Ukratko, naša celokupna memorija zdravorazumski je zamišljena kao pouzdana i trajna slika naše prošlosti. Otud toliko poverenje u nju.

Zdravorazumsko shvatanje ljudske memorije netačno je u svakom detalju. U protekle dve decenije, naučnici su nagomilali dokaze o tome da sećanja nisu „jednom zauvek“ – da kroz vreme ne ostaju stabilna, u obliku u kojem su prvobitno formirana. I mada je teško oteti se utisku da je sećanje na neki događaj krajnje tačno i autentično, reč je o jednoj od najvećih iluzija u koje rado verujemo.

Ključni razlog zbog kojeg CISD ne daje rezultate ogleda se u tome što zaobilazi sledeću činjenicu: Upamćivanje nekog događaja – formiranje memorijskog zapisa o njemu – je kreativan čin. Na karakter i strukuturu mentalne predstave o nekom događaju, kojom taj čin (zapamćivanje) rezultira, utiču znanja kojima onaj koji pamti već raspolaže, njegova uverenja o datom tipu situacije, njegov trenutni emocionalni ton, raspoloženje… Štaviše, svako sledeće prisećanje istog događaja – povlačenje prvobitnog memorijskog zapisa iz dugoročne memorije – ne ogleda se u pukom aktiviraju nekada pohranjene predstave. Isti kreativni proces (zapamćivanje) se ponavlja: Na to kakva će biti slika o ranije upamćenom događaju ponovo utiču trenutna, aktuelna osećanja i kognicije. Drugim rečima, svako prisećanje je istovremeno i novo zapamćivanje, tj. menjanje inicijalno formiranog memorijskog unosa u skladu s trenutnim okolnostima.

CISD kaže da osoba, traumatizovana nekim događajem, prizorom ili situacijom, u što kraćem roku treba da se priseti svakog detalja kritične scene. Sada kada znamo kako memorija zapravo funkcioniše, znamo i zašto time ne dolazi do oslobađanja od traume: Prisećanjem, strah i stres koji su deo prvobitnog memorijskog zapisa bivaju ojačani strahom i stresom koji su deo mentalnog statusa traumatizovane osobe u trenutku kada se priseća događaja.

Kako mozak pamti?

Najjednostavniji odgovor na ovo pitanje glasio bi da sećanje na određeni događaj nastaje aktivacijom i ojačavanjem veza među neuronima. Ovaj proces prvobitnog formiranja memorijskog zapisa, koji neuronaučnici nazivaju dugoročna potencijacija (LTP), poznat je još od sedamdesetih godina prošlog veka. Manje je poznato šta sledi nakon toga – na primer, kada nastojimo da se setimo nekog događaja iz prošlosti – ali istraživači počinju da otkrivaju molekularne osnove procesa pamćenja i zaboravljanja.

Klupko je počelo da se odmotava krajem poslednje decenije prošlog veka, i to u priličnoj meri zahvaljujući tada mladom neuronaučniku Karimu Naderu (Karim Nader). Naime, pamćenje činjenica i događaja, višefazni proces poznat kao konsolidacija memorije, počiva na čitavoj kaskadi biohemijskih reakcija – od aktivacije gena, preko sinteze proteina, do pojačane sinteze neurotransmitera, uvećanja broja receptora i njihovo razmeštanje u mozgu. Znajući to, Nader je krenuo od naizgled jednostavnog pitanja: Da li i prisećanje, tj. povlačenje konkretnog memorijskog traga iz dugoročne memorije, zahteva sintezu novih proteina?

Naderova hipoteza bila je da je tako nešto neophodno. Da bi je testirao, okrenuo se oprobanom eksperimentalnom dizajnu. Na desetine laboratorijskih pacova naučio je da povežu dva podražaja: glasan zvučni signal i električni šok srednje jačine. Pacovi vremenom nauče da zvučni signal najavljuje bolni elektrošok, tako da već samo emitovanje tona izaziva fiziološku reakciju straha – znak da životinje anticipiraju sledeći stimulus.

Nakon što se uverio da su pacovi „savladali gradivo“, Nader je u mozak eksperimentalnih životinja ubrizgao supstancu koja blokira sintezu proteina. Ponavljanje prethodne eksperimentalne procedure pokazalo je da su pacovi zaboravili naučeno: zvučni stimulus više nije inicirao strah.

Interesantno, Nader je naknadnim eksperimentima utvrdio da je zaboravljanje ograničeno samo na konkretnu asocijaciju. Pacovi su, naime, bili u stanju da nauče da povežu novi zvučni signal sa elektrošokom. Kapacitet za formiranje novih memorija, dakle, nije umanjen.

Ovakva matrica zaboravljanja ima dalekosežne implikacije: Svaki put kad mislimo o prošlosti, menja se neuralna baza sećanja na nekadašnje događaje. Drugim rečima, memorijski zapisi se ne formiraju jednom zauvek; dograđujemo ih svaki put kad ih evociramo. Mozak, ispostavlja se, raspolaže nekom vrstom update mehanizma. On naša sećanja čini manje preciznim i tačnim u odnosu na stvarnu prošlost, ali i relevantnijim za budućnost (utoliko što su usklađena s aktuelnim kontekstom).

Rekonsolidacija memorije

Svojim eksperimentom, Nader je rehabilitovao istraživanja rekonsolidacije memorije – hipoteze o varljivoj prirodi pamćenja i prisećanju kao re-kreaciji memorije. Nju je, sredinom 1960ih, postavio eksperimentalni psiholog Donald Luis (Donald J. Lewis), da bi već početkom iduće decenije bila odbačena kao eksperimentalna greška.

Fenomen rekonsolidacije danas je jedan od istraživačima najzanimljivijih aspekata ljudske memorije – prozor u krhkost čovekovog uma, ali i dokaz da su predubeđenja na kojima zasnivamo ideje o tome kako on funkcioniše, šta to funkcionisanje remeti i vraća u normalnu često veoma pogrešna.

Nedugo nakon teorističkog napada na Njujork, 11. septembra 2001, psiholozi Vilijam Hirst (William Hirst) i Elizabet Felps (Elizabeth Phelps) anketirali su nekoliko stotina Njujorčana o uspomenama na taj dan. Kada su godinu dana kasnije razgovarali sa istom grupom ljudi, ispostavilo se da je više od trećine detalja njihovih sećanja promenjeno. Do 2004, taj procenat iznosio je 50 odsto. Neke od promena su očekivane: detalji se zaboravljaju, tako da su iskazi kraći i koherentniji. Istovremeno, međutim, javljaju se i bitnije distorzije, kao što je promena prvobitno navedenog mesta na kojem se ispitanik našao u trenutku terorističkog napada.

Ljudi, naravno, nisu svesni netačnosti svojih sećanja. Odstupanja od stvarnosti veća su kada je reč o memorijama vezanim za emocionalno nabijene događaje i situacije, pri čemu smo najviše ubeđeni u pouzdanost upravo takvih uspomena. Greške u pamćenju su u toj meri česte, a sećanja nepouzdana da kognitivni psiholog Elizabet Loftus (Elisabeth Loftus) tvrdi kako svedočenja očevidaca na sudu ne bi smela da se prihvataju kao dokaz.

Trauma i rekonsolidacija memorije
Kada prođemo kroz traumatično iskustvo, događaj pamtimo na dva načina: (i) formiramo memorijski zapis o samom događaju – mentalnu scenu koju možemo da „pregledamo“ po želji; (ii) kreiramo memorijski zapis o negativnim emocijama koje je proizvela traumatična situacija.

Iz ugla mozga, bukvalno je reč o više memorijskih zapisa. Emocionalni aspekt sećanja koduje amigdala, dok su za različite aspekte upamćene scene zaduženi neuroni različitih delova korteksa (vizuelni korteks za vizuelne elemente scene; auditorni korteks za njenu zvučnu komponentu).

Dve odlike memorije bitne su u kontekstu traumatičnih sećanja:

1. Rekonsolidacijom se može uticati na pojedine aspekte upamćenog.

2. Kako je prisećanje istovremeno i pamćenje, odnosno modifikovanje ranije upamćenog, kontrola uslova pod kojima dolazi do prisećanja može da znači i kontrolu nad tim kako će upamćeno biti modifikovano.

Problem CISD programa, kao što smo videli, ogleda se u tome što traumatizovanu osobu navodi na prisećanje u trenutku kada je nabijena negativnim emocijama, iniciranim traumatičnim događajem. Da li bi prisećanje u drugačijim okolnostima imalo bolje efekte?

Talk therapy (psihoterapija zasnovana na razgovoru između terapeuta i klijenta) imala je izvesnih uspeha u tretmanu PTSP i pre nego što nam je moderna neurokognitivna nauka otkrila neuralne mehanizme memorije i fenomen rekonsolidacije. Osoba koja je doživela traumatični događaj, u razgovoru s obučenim terapeutom, priseća se situacije koja je okidač za zastrašujuća sećanja, ali u ambijentu u kojem se oseća sigurno i, što je veoma bitno, nakon što su prvobitne snažne negativne emocije pomalo izbledele.

Ekstazi protiv ružnih uspomena

Poslednjih godina, sve više zagovornika pridobija kontroverzniji pristup u terapiji PTSP: kombinacija talk terapije i psihoaktivnih supstanci, upotrebljenih s ciljem da se traumatizovana osoba, u trenutku prisećanja, oseća što pozitivnije.

MDMA (ekstazi) poznat je po tome što na kratak rok izaziva poplavu pozitivnih emocija. 2011, objavljeni su rezultati prve kliničke studije efekata ekstazija na simptome PTSP. Od 20 pacijenata koji pate od postraumatskog stresnog poremećaja, a kod kojih standardni oblici terapije nisu delovali, kod 12 je primenjena kombinacija ekstazija i klasične psihoterapije. Logika ovakve procedure je sledeća: Ekstazi će kod pacijenta izazvati poplavu pozitivnih osećanja, a prisećanje traumatičnog događaja u takvom emocionalnom statusu rekonsolidovaće negativan emocionalni aspekt prvobitne memorije.

Dva meseca nakon završene terapije, tokom koje su pacijenti iz eksperimentalne grupe dobili dve do tri doze MDMA, 83 odsto njih više nije ispunjavalo kriterijume za dijagnozu postraumatskog stresnog poremećaja. U kontrolnoj grupi, koja se sastojala od osam pacijenata sa istim simptomima, kojima je umesto ekstazija dat placebo (lažni MDMA), takav stepen poboljšanja javio se u 25 odsto slučajeva.

Godinu dana kasnije, ista grupa stručnjaka uradila je evaluaciju mentalnog stanja iste grupe pacijenata. Prema rezultatima objavljenim u časopisu Journal of Psychopharmacology (tekst studije), ni kod jednog pacijenta nije zabeleženo vraćanje simptoma PTSP, niko od njih nije postao korisnik droga, niti su se u međuvremenu pojavile smetnje po opšte zdravlje ili kognitivne kapacitete.

Nekim istraživačima pošlo je za rukom da solidne efekte u tretmanu simptoma PTSP dobiju upotrebom manje agresivnih supstanci. Alen Brine (Alain Brunet), klinički psiholog sa kanadskog Univerziteta MekGil, objavio je pre nekoliko godina studiju („Reaktivacija traume pod uticajem propranolola“) čiji rezultati pokazuju da Propranolol, medikament koji se koristi protiv hipertenzije, dat u zadatku prisećanja, pomaže traumatizovanim pacijentima da se oslobode neprijatnih memorija. Osim što snižava krvni pritisak, lek inhibira proizvodnju norepinefrina (noradrenalin), neurotransmitera koji se vezuje na adrenergičke receptore neurona amigdale, važnih za emocionalnu komponentu memorijskog zapisa.

Pilula zaborava

Efekti Propranolola su indirektni. Ispostavilo se da deluje kod malog broja pacijenata koji pate od hroničnog stresnog poremećaja ili PTSP, kao i da povlačenje simptoma najčešće nije trajno. Upotreba ekstazija u terapijske svrhe je pak u najmanju ruku kontroverzna. Nadarov metod, koji se na pacovima pokazao uspešnim, nije testiran na ljudima, između ostalog zbog toga što se zasniva na potpunoj blokadi proizvodnje proteina u mozgu. Idealno bi bilo kada bi postojala supstanca koja blokira sintezu samo onih proteina na kojima počiva povlačenje upamćenog iz dugoročne memorije. Data u momentu evociranja traumatičnog događaja, teorijski, takva supstanca obrisala bi sećanje na njega.

Sredinom prve decenije ovog veka činilo se da je pilula zaborava na dohvat ruke. Sinteza čudesnog jedinjenja koje briše neželjene memorije izgledala je tako blizu da se u akademskim krugovima i medijima počelo postavljati pitanje etike upotrebe pilule zaborava.

Nadovezujući se na biohemijska istraživanja svoga oca, Tod Saktor (Todd Sacktor), neuronaučnik, usredsredio se na protein kinaza C (PKC), za koji mu se učinilo da ima svojstva koja bi mogla biti važna za formiranje dugoročnih memorija. Decenija istraživanja dovela ga je do otkrića specifične forme ovog proteina, enzima PKMzeta, čije prisustvo na sinapsama dovodi do povećanja gustine AMPA receptora, olakšavajući i ubrzavajući interneuronsku transmisiju – nužan uslov dugoročne potencijacije, tj. osnaživanja sinaptičkih veza između neurona koji kodiraju konkretno sećanje.

Polazeći od pretpostavke da dugoročno pamćenje počiva na konstantnoj aktivnosti PKMzeta, Saktor je postavio hipotezu da bi blokada sinteze ovog enzima morala blokirati stvaranje trajnih memorijskih zapisa.

2007, rad koji su Saktor i njegove izraelske kolege objavili u časopisu Science izazvao je pravu senzaciju. Najpre, u radu su izneti dokazi da povećanje nivoa PKMzeta u mozgu pacova podstiče zapamćivanje. Drugo, izvestili su da su sintetisali jedinjenje koje blokira aktivnost PKMzeta. Molekul, nazvan ZIP (peptidni zeta inhibitor), na pacovima se, prema eksperimentu opisanom u radu, pokazao uspešnim u brisanju dugoročne memorije.

Od 2007. do danas, istraživači su objavili na desetine radova o PKMzeta i ZIP. ZIP im je, međutim, bio interesantan pre svega kao način za istraživanje PKMzeta, s obzirom da se i dalje nije znalo šta tačno ovaj enzim radi. Radeći u tom ovkiru, grupa istraživača sa Univerziteta Johns Hopkins došla je nedavno do iznenađujućeg zaključka: PKMzeta uopšte nije neophodan za kreiranje dugoročnih memorija.

Tim sa Hopkinsa eksperimentisao je sa pacovima kod kojih je genetskom modifikacijom blokirana sinteza PKMzeta. Utvrdili su da se sinapse i njihova jačina kod ovih pacova nimalo ne razlikuju u odnosu na normalne pacove.

Šta tačno znače ovakvi nalazi? Pre svega, da ZIP ne blokira sintezu PKMzeta, kako se dugo mislilo. S obzirom da je kreiranje dugoročnih sećanja moguće i bez ovog proteina, ZIP blokira sintezu ili aktivnost nekog drugog jedinjenja ključnog za smeštanje određenog memorijskog zapisa u dugoročnu memoriju.

Sve u svemu, piluli zaborava nismo ništa bliže nego pre šest godina. U međuvremenu, kognitivni psiholozi i neurokognitivni naučnici uspeli su da znatno bolje razumeju fenomen rekonsolidacije memorije. U trenutku kada u sećanje prizovemo scenu iz prošlosti, kodovanu u dugoročnoj memoriji, memorijski zapis o njoj postaje nestabilan i podložan manipulaciji. Istraživači su već uspeli da, „gađajući“ memorijski zapis u fazi rekonsolidacije, razviju obećavajuću terapiju bolesti zavisnosti. Pretpostavlja se da bi na sličan način bilo moguće modifikovati emocije vezane uz memoriju za traumatične događaje, pa čak i osmisliti terapiju za fenomene poput hroničnog ili fantomskog bola.

Izvor: mindreadingsblog

0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x