Ako odgovore potražite u pop psihologiji, pronaći ćete dosta protivrečnih mišljenja. Neki veruju da se psihopate rađaju, dok su sociopate proizvod teškog detinjstva i traumatične porodične okoline. Drugi kažu da je „sociopata“ samo novi, popularni termin za „psihopatu“. Nema realnog konsenzusa.

Međutim, za to možda postoji razlog: ni „prishopata“, ni „sociopata“ nisu kliničke dijagnoze. To su često upotrebljavani termini za osobe koje iskazuju „patološke“ osobine ličnosti. U SAD-u ovakve osobine svrstavaju se pod dijagnozu Američkog psihijatrijskog udruženja koje sada izdaje peto izdanje „Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poemećaja“. Svetska zdravstvena organizacija ovo naziva disocijalni poremećaj ličnosti (DPL).

Antisocijalni ili disocijalni poremećaj ličnosti u načelu su jedna stvar. Kako bi se dijagnostikovala kao jedna od njih, osoba mora da iskazuje „nepoštovanje i kršenje prava drugih ljudi“.

 

 Postoji šest kriterijuma za ovaj poremećaj:

 

1. Nedostaci po pitanju karaktera, uključujući nedostatak griže savesti, egocentrizam, cilj zasnovan na ličnom zadovoljenju i nemogućnost da zasnuje intimne odnose.

2. Patološke osobine ličnosti uključujući manipulisanje, obmanu, bezosećajnost, agresivnost, neodgovornost, impulsivnost i rizikovanje.

3. Ove osobine ličnosti i oštećenja su konstantna.

4. Ove osobine ličnosti i oštećenja nisu normalna za razvojni stadijum osobe (mnoga deca bi se mogla opisati kao psihopate) i kulturnu okolinu.

5. Ličnost i ponašanje osobe nisu objašnjeni medicinskim stanjem ili zloupotrebom supstanci.

6. Osoba mora da ima najmanje 18 godina – zadovoljavajući kriterijum, budući da mnogi psiholozi smatraju da deca mogu početi ispoljavanjem znakova antisocijalnog poremećaja veoma rano. Drugi, često korišćen, „psihopatski test“ je Hejreva psihopatska provera ili PCL-R, spisak od 20 pitanja koju koriste istraživači, klinički lekari i sudovi kako bi izmerili antisocijalne sklonosti.

Važno je pomenuti da postoji velika razlika između psihopatije i psihoze. Ove dve reči zvuče slično, obe se koriste u lošem kontekstu, ali tu se sva sličnost završava. Za razliku od psihopatije, psihoza se opisuje kao stanje gde se gubi osećaj sa realnošću, podvrgnutošću brzim promenama ličnosti i problema u funkcionisanju. Ovi termini su obično uzajamno isključivi; većina ljudi sa antisocijalnim poremećajem nikada neće iskusti psihozu i obrnuto.

Naučnici i dalje nisu sigurni šta uzrokuje antisocijalni poremećaj ličnosti. Neki prepoznaju dva oblika psihopatije, primarnu i sekundarnu, svaka sa svojim skupom uzroka i pojava. Traumatično detinjstvo i teško stanje u porodici sigurno mogu doprineti, ali takođe postoji jasna psihološka komponenta. Genetska varijanta pod nazivom MAOA-L povezana je sa povećanim rizikom od nasilnog i agresivnog ponašanja i skeniranje mozgova ljudi sa antisocijalnim poremećajem su pokazali nižu aktivnost u oblastima povezanim sa empatijom, moralom i samokontrolom.

Ovo ne znači da su ljudi sa antisocijalnim poremećajem ličnosti nasilni, niti da su oni loši ljudi. Mnogo slučajeva sa antisocijalnim poremećajem nije dijagnostikovano, jer ljudi koji se dovode u pitanje žive uspešnim, običnim životima.

Kao dokaz, pogledajmo neurologa Džejmsa Falona: Falon je proveo decenije istražujući anatomsku stranu psihopatije. Njegovo istraživanje pomoglo je u identifikovanju oblasti različitosti u mozgovima ljudi sa antisocijalnim poremećajem. Jednog dana 2005. godine, Falon je gledao u rendgenske snimke mozgova ljudi sa ovim poremećajem, kao i onih sa depresijom i šizofrenijom. Sedeći za stolom, nalazila se gomila skenova članova Falonove porodice uzetih kao deo studije Alchajmerove bolesti.

„Došao sam do kraja gomile i video da je jedan rendgenski snimak očigledno patološki“, rekao je za časopis „Smitsonijan“ (Smithsonian). Ispostavilo se da mozak na slici pripada psihopati – ali snimci na kraju hrpe pripadali su njegovim članovima porodice.

Uzdrman, rešio je da pogleda šifru na skenu kako bi odgonetnuo u čiji mozak gleda. Bio je to njegov sopstveni mozak.

Falon nije baš mogao da poveruje u to. Prvo je mislio da je došlo do greške u njegovom istraživanju i da niža aktvnost u tim delovima mozga nema nikakve veze sa antisocijalnim poremećajem ličnosti. Zatim je razgovarao sa svojom porodicom. Da, rekli su mu. Naravno da si psihopata. Njegova majka, žena i deca su prepoznala i živela sa njegovom ličnošću sve vreme.

Falon se povrgnuo daljim testovima koji su potvrdili dijagnozu.

Vremenom, shvatio je da je i sam to znao sve vreme. Kroz svoj život, napisao je za „Gardijan“ (The Guardian), stranci su komentarisali da je delovao „zlo“ i iako nikada nije bio nasilan, ipak je imao hladnu crtu. Doveo je ljude u opasnost.

„Ja sam nepodnošljivo takmičarski nastrojen“, rekao je u intervjuu. „Neću dozvoliti svojim unucima da pobeđuju u igrama… Ja sam agresivan, ali moja agresija je sublimirana. Radije ću nekoga pobediti argumentima, nego pesnicama“, dodao je. Falon veruje da njegov relativni uspeh može biti rezultat odrastanja u zdravoj, stabilnoj okolini uz mnogo podrške. Odgajan je u domu sa puno ljubavi, koji mu je pomogao da preskoči neke od najružnijih impulsa.

Za antisocijalni poremećaj ličnosti nema leka
. Pronalaženje uspešnih metoda lečenja je varljivo, jer ljudi sa antisocijalnim poremećajem teže da se osećaju prilično dobro u svojoj ličnosti i nemaju motivaciju da se menjaju. Ipak, neki, kao Falon, odlučni su da stvari poboljšaju bar malo.

„Budući da sam sve ovo otkrio i pregledao, dosta sam se potrudio da promenim svoje ponašanje“, rekao je za Smitsonian. „Dosta svesnije radim stvari koje se smatraju ‘pravim stvarima’ i više razmišljam o osećanjima drugih ljudi“, zaključio je.

Izvor: Mental Floss