VEZIVANJE STRAHOM

Većina nas ima potrebu za sakupljanjem i zadržavanjem stvari, odeće, obuće, ukrasnih predmeta i raznih uspomena, tako da u jednom trenutku više nemamo mesta i kuća nam počne ličiti na skladište. Potreba za skupljanjem stvari, posebno vezivanje za uspomene, predstavlja psihološki momenat, osobinu psihe da zadržava prošlost i veže se za određena emocionalna stanja koja mogu trajati godinama i promeniti strukturu našeg emocionalnog tela.

Zapitajmo se čemu hrpa predmeta koji ničemu ne služe, ali izbegavamo da ih bacimo, pa ih samo pomeramo sa jednog mesta na drugo i tako zauzimamo mesto nečemu korisnom i novom. Na kraju sve pokupimo u jednu vreću i ostavimo na tavan ili u podrum.

Na isti način mi deponujemo psihološke sadržaje u najtamnijim podrumima naše podsvesti, slažući neprerađene fajlove koji su zapravo nesavladane lekcije, čije prisustvo će nas vraćati na popravni ispit. Takvi energetski obrasci nam konstantno predstavljaju nevidljive uzročnike nervoze, glavobolje, frustracije, utiču na naše zdravlje i životne izbore.

 

Energija koja vibrira u našem biopolju svaku će blokadu proslediti na fizički nivo kako bi nas upozorila na njeno prisustvo. Nijedna bol u telu nije beznačajna niti slučajna jer dolazi iz podruma u kome je sačuvan njen uzrok.

Izvorna emocija koja stoji u pozadini potrebe za zadržavanjem stvari jeste strah od nemašitne, dakle, pozadina potrebe za zadržavanjem psiholoških sadržaja jeste takođe strah.

 

Mi možemo reći “zašto uvek privlačim slabog ili nezrelog partnera”, “zašto nikada nemam novca”, “zašto sam uvek bolesna, bezvoljna, depresivna i sl.”, ali moramo biti svesni da se energija zgušnjava u materijalni oblik i tako emituje našu stvarnost na ekranu života. Naš izgled, fizička pojava, iskustva i utisak koji ostavljamo u svetu, sve to oslikava našu celokupnu energetsku strukturu. Sve nepravilnosti i naslage koje su nas s godinama deformisale predstavljaju strahom zadržane sadržaje koje smo trebali otpustiti.

Kada bismo sebe uporedili sa ormarom u koji smo nakrcali odeću, tu bi se pronašlo dosta starih i pocepanih stvari iz detinjstva. Mi, zapravo, nismo stvorili mesto nečemu novom jer u tim starim zavežljajima stoje nerešeni emocionalni konflikti koji su kao klinovi zariveni u naše energetsko telo.

Stara narodna poslovica kaže “klin se klinom izbija”, što praktično znači da osobe koje privlačimo predstavljaju vidljive segmente naše skrivene unutrašnjosti. Što su impresivnija iskustva sa određenom osobom i što su snažnije naše emocionalne reakcije, veća je verovatnoća da će se povući neki od klinova.

 

Svaki odnos ima za cilj da spoznamo svrhu samog sebe i shvatimo u kolikoj meri smo iskrivljeni u odnosu na izvorno biće. Kada partner povuče neki “klin”, to je obično bolan proces kroz koji osećamo povređenost, očaj, razočarenje jer nismo u stanju uočiti svoju iskrivljenu prirodu.

Naša spremnost da se prilagođavamo partneru kako bismo zauzvrat dobili ljubav i potvrdu vrednosti najčešće nije dovoljna garancija da ćemo ostati nepovređeni, jer obično se desi suprotno. Nekorektan odnos od strane partnera ukazuje na nekorektnost i nepravdu koju činimo prema samom sebi. Kada bilo koji odnos pogledamo sa određene vremenske distance, mi smo u stanju uočiti svoje greške i postaje nam čak i smešno kada uvidimo kako smo bespotrebno patili i činili sebi nepravdu.

Kroz nastojanje da se dopadnemo partneru, spremni da menjamo lični opis, boju kose, način oblačenja, ponašanje, navike, odbacujemo sebe i takvi su odnosi osuđeni na propast. Međutim, negde u našim podrumima podsvesti sačuvali smo obrazac koji nas navodi da ne prihvatamo sebe, da nismo vredni ljubavi ovaki kakvi jesmo. To je najčešće posledica uslovljene roditeljske ljubavi koji smo uredno složili u naš ormar, odakle se diktira svaki naš odnos.

Danas je odbacivanje sebe toliko prisutno i “moderno” da se ljudi toliko izobličavaju plastičnim operacijama, verujući da će begom od sebe postati voljeni i prihvaćeni, ali zapravo postaju samo bleda kopija svog originalnog i neponovljivog bića.

 

Ali, svi dobro znamo da samo originali imaju visoku cenu, mi smo vredni samo kada smo autentičan, neponovljivi original i to niko ne može znati osim nas samih kada se osećamo dobro sami sa sobom, kada smo bliski sa svojim unutrašnjim bićem i apsolutno nam nije važno šta će neko drugi da misli o nama, niti nam neko može uzeti pravo da budemo sretni u svakom trenutku ovakvi kakvi jesmo. Ne postoji merodavna osoba koja će proceniti našu vrednost osim nas samih.

Svrha našeg postojanja nije u tome da ujutro ustajemo mrzovoljni, jurimo za obavezama i naveče padnemo mrtvi-umorni u krevet.

Trebamo znati da nas svaki odnos u životu usmerava na neki segment naše unutrašnjosti i da se određena osoba “zakačila” za neki folder koji opravdava njenu svrhu u našem životu. Tako se za nas mogu zakačiti određeni tipovi, manijaci, ludaci, alkoholičari, narkomani, socijalni slučajevi i gde god se pojavimo, u masi će nas naciljati tačno određeni slučaj, posebno onaj od koga uzgajamo strah.

Strah je mehanizam pomoću koga zadržavamo štetne psihološke obrasce. Razumevanjem ovog mehanizma, možemo shvatiti da nas strah drži u stanju grča koji se emituje kroz čitavo telo, pa su naši mišići stegnuti, imamo probleme sa kičmom i vratom, srcem, štitnom žlezdom, organizam je u konstantnom stanju napetosti, zabrinutosti i stresa.

 

Potreba za različitim stimulansima, kao što su kafa, alkohol, droga ili sedativi predstavlja način da se izborimo sa strahom i osetimo bar na kratko opuštenima, jer naš psiho-fizički sklop želi da se oseća slobodnim. Različiti događaji nas nastoje osloboditi onoga što smo strahom zarobili i to direktnim suočavanjem.

Život se sastoji od svega 1% događaja, sve ostalo je reakcija na te događaje. Zbog tih reakcija mi nismo slobodni i vezujemo strah da nam se ne ponove neke neželjene stvari, čime vezujemo mogućnost da se zaista ponove i opstruiramo mogućnosti univerzuma da nam isporuči nešto bolje.

 

Kada osećamo bes zbog nečijeg ponašanja koje ne odobravamo, mi zapravo nismo besni na tu osobu već na sebe jer udaramo u granicu, zid uverenja koji nam ne dozvoljava da jednostavno prihvatimo bez presuđivanja. Taj sudar sa svojim unutrašnjim ograničenjima jeste glavni razlog konflikata sa drugima, zato se i susrećemo sa takvim osobama kako bismo izbili te zidove.

Trebamo znati da su svi iz nekog razloga takvi kakvi jesu, da su naučeni držati se svojih uverenja, strahova i da tako najbolje vide svoju osobnost, iako verovatno nisu sretni u svemu tome. Ljude ne trebamo učiti ponašanju niti nastojati da ih promenimo. Sve što trebamo uraditi jeste prihvatiti i reći im da su u pravu, pobediti svoje unutrašnje prepreke i osetiti zadovoljstvo zbog toga.

Sve duše potiču iz istog izvora, samo su okovane različitim uverenjima i egoističkim slojevima. Zato trebamo naučiti da gledamo preko tih slojeva i da u svakome prepoznamo ono najbolje, da ga prihvatimo i razumemo zašto je takav kakav jeste. Strah nas ograničava da pređemo preko svojih uverenja jer se plašimo posledica rušenja naših zidova i izdaje našeg ega.

Srdačnost, toplina i ljubav jeste ono što trebamo dati da bismo dobili zauzvrat i ne trebamo se plašiti da to dajemo u svakoj prilici. Jedino tako možemo očekivati da se nešto spolja promeni.

 

Autor:duhovni razvoj

3.7 3 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of

1 Comment
Inline Feedbacks
View all comments
Tanja
3 years ago

Fenomenalan text…mnogo toga je jasno i text može da otvori oči…da gledamo i nazivamo stvari pravim imenom . Bravo

1
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x