Teško je pod pritiskom ega priznati da smo ništa, jer svako želi biti “nešto”

Svedoci smo današnjeg vremena u kome je Strah postao dominantna emocija i stvorio trku za opstankom koja svoju materijalizaciju doživljava kroz ogromne i nepregledne tržne centre u kojima ljudi danonoćno pokušavaju pronaći na policama nešto što bi ih učinilo zadovoljnim.

Nikada se nije posedovalo više odeće i obuće, automobila, nameštaja, punih frižidera i lepih građevina, a bilo manje zadovoljno i sretno. Gomilanje materije je obrnuto proporcionalna vrednost sreći i duboko je vezano za opstanak ega.

Ego je pronašao način da opstane, na račun ljubavi i parališe našu sposobnost za davanjem i primanjem ljubavi. Ali, u pozadini tih materijalnih poseda, stoji ogroman novčani dug i kreditna zaduženja, velika energetska rupa, jer trošimo ono što nemamo i tako naš opstanak zapravo predstavlja laž i fasadu, isto tako je očigledno kako je ego ustvari lažan, kao što je lažna i kompletna predstava o nama koju prezentujemo prema svetu. Ta predstava je mehur od sapunice koji stalno strahuje od pucanja. Svet je pun tih mehurića, tržni centri, ulice, automobili. Kada mehurić pukne, ne ostane ništa. A naše pravo JA je ono ništa.

Teško je pod pritiskom ega priznati da smo ništa, jer svako želi biti “nešto”.

Ako bismo se pitali šta smo, kako bismo definisali sebe? Uspešan lekar, novinar, prodavač, majka, domaćica, supruga – mi nismo ništa od toga, to su samo definicije uma. Mi smo Biće koje je Ljubav, a koje je u definiciji uma NIŠTA, jer ne postoji u umu. Čim krenemo da definišemo ljubav, ona nestaje.

Osho je to lepo opisao kroz upoređivanje sa cvetom. Suština cveta je miris, ako ga rastavimo na delove da bismo otkrili kako funkcioniše, uništićemo svu njegovu lepotu. Ljubav jednostavno znači jesam (biti), kao što svetlo jednostavno jeste tamo gde god mu je dozvoljen prolaz, bez napora, tako je i ljubav svetlost koja se bez prisile prostire tamo gde nema prepreka.

Ljudi su često u dilemi, jer “od ljubavi se ne živi”, pa postaju kruti praktičari koji samo veruju u ono što mogu videti i opipati, “vole” samo one od kojih imaju interesa i kvalitet života mere stečenim bogatstvom, kvalitet braka mere godinama provedenim skupa, obolevaju u srednjoj životnoj dobi od visokog pritiska, srčane aritmije i ostatak života provedu na lekovima. Važno im je da imaju dobro izgrađenu kuću sa kovanom ogradom, opasanu zidinama iza kojih će se izolovati od ostatka sveta, na bankovnom računu će stajati pozamašna suma koju se nikada neće usuditi da potroše i stalno će živeti u strahu za svoj život i imovinu.

Čuveni njemački psiholog, Ridiger Dalke, kaže da čovek kao dete raste na telesnom nivou, a kada telesno odraste, treba nastaviti da raste duhovno, no on nesvesno zaustavlja svoj program rasta (širenja) i javlja se bolest kao odgovor, poruka duše.

Kada odrastemo, naš izbor širenja obično pada na širenje i potvrđivanje u materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim fosiliziranim uverenjima potvrđuje da smo zaustavili tok duhovnog rasta.

Visok pritisak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani, no mi odlazimo lekaru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem, ali ne otklanja glavni kvar.

Rak, kao pošast novog doba, je vezan za destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda najdestruktivni odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta.

Bubrezi i drugi parni organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, veštinu balansiranja između dve krajnosti.

Mnogi od nas nemaju razvijenu svest o potrebama drugih i kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju. Ovo je posebno izraženo kroz konzumaciju seksa na način da se “objektu” prilazi sa ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju se drugi aspekti. Osoba koja pristaje na neki kompenzacijski odnos, ja tebi seks, ti meni novac (tzv. sponzoruše), imaju razvijen program samouništenja, isto kao i osobe koje ulaze u komplikovane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim osobama. Svaka blokada jeste poruka kontrolne lampice da postoji kvar na aparatu i ne smemo je ignorisati.

Naša duša konstantno reaguje na različite načine. Loše i nerazjašnjene ljubavne veze mogu biti posledica različitih uverenja o samom sebi, od uverenja da nismo vredni ljubavi do nesposobnosti da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl. i predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem.

Alternativne veze u kojima te šupljine kompenzujemo seksom, poklonima i sl. su katastrofalni izlazi, gubitci energije i najbolji način koroziranja duha, sa opštim osećajem nezadovoljstva.

Žene često biraju alternativne odnose i postaju ljubavnice oženjenim muškarcima, jer sebe pogrešno vrednuju, kroz neko destruktivno uverenje stvoreno na osnovu neuspešnog odnosa ili se vuče iz ranog djetinjstva, do te mere da počinje verovati da ne zaslužuje bolje od toga da bude alternativa oženjenom muškarcu. Na božanskom nivou, ne postoji bezvredna duša, Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava. Čovek koji u sebi ne vidi neki smisao, je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl. on postaje izgubljen i rezultat je patnja.

Patnja je odraz neznanja (avidye). Ako uzmemo Boga kao referentnu tačku, (ne kao neku natprirodnu pojavu), kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo znati da li smo na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama. Ako mi patimo, pati i Bog, ako se smemo, i on se sme. Mi smo odvojeni nedostatkom svesti, paravanom neznanja, od onoga što je oduvek u nama i za čime tragamo na pogrešnom mestu. Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo, u odnosu na kvalitet veze, u odnosu na spoljašnje faktore, umesto da zagrebemo prema unutra i pustimo blesak koji će da sagori sva ta uverenja.

Nekima je prosto nezamislivo da se osećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju duboki jaz straha unutar sebe, jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći ili ako ga pronađu da bi mogli ostati bez njega. Ljudi svaku priliku doživljavaju kao potencijalni gubitak i zato ne mogu da uživaju u sadašnjem trenutku, jer im Strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milion različitih adresa, na naše ćelije i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.

Ideja duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumeva reprogramiranje odnosa prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim, to je samo zamka, iluzija Ega koji želi zadržati vlast. Ideja duhovnog rasta pre svega podrazumeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to je prebacivanje težišta sa Straha na Ljubav. Jer, dokle god Strah ima dominaciju, mi ćemo svet posmatrati kroz aspekt tela i grabežljivog skupljanja, prisvajanja i nastojati da grčevito zadržimo za sebe sve čega se dokopamo.

Kako je naš osnovni program “zadržavanje” tako nismo u stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu. S druge strane, Ljubav deluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen. Pitanje je zašto većina ljudi živi pod programom Straha? Zato što Strah deluje kroz mehanizam Uma. On ne može ući u srce. Anahata (srčana čakra) u prevodu znači “netaknuto”, nju ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo.

Svo zlo je rezultat Uma, Ega i Straha. Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što je otcepljena svojom nesvesnošću (neznanjem) od vlasitog Centra (srca) i tako zarobljena Umom, koji je pun programa. Um je podložan svakojakim programima kojima smo izloženi na globalnom nivou, od onih koji vladaju svijetom. Ali, ljudi Srca nisu podložni takvim programima, i ovaj svet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju.

Izvor: duhovni razvoj

4.3 4 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x