01 mar EMOCIONALNA FIKSACIJA – Kada ne možemo pustiti osobu s kojom je odnos neostvariv
Ovaj pojam se retko pominje, no emocionalna fiksacija zna predstavljati veliki problem. Reč fiksacija dolazi od lat. reči fixare što bi se moglo prevesti učvršćivanje, odnosno u ovom smislu misao koja nas neprestano i uporno preokupira.
Kako taj proces može ići iz dana u dan, može doći do opsesije te osećaja da ne možete “izbaciti” više određene misli iz glave jer su neprestano prisutne.
Verovatno ste čuli pojmove poput fiks ideje, upravo to upućuje na nešto nerealno i neostvarivo, nešto što postoji samo u našoj glavi.
Emocionalna (ljubavna) fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima se osoba služi, a povezano je i usmereno prema osobi koja je na određeni način nedostupna.
Načini na koje osoba može biti nedostupna:
-može biti emocionalno nedostupna što znači da jednostavno iz nekog razloga nema razvijene veštine izražavanja i primanja emocija (emocionalna inteligencija)
-osoba je u vezi/braku
-osoba je udaljena te nemate nikakve kontakte s njom
-osoba jednostavno ne želi biti u vezi/odnosu s dotičnom osobom koja pokazuje interes
Ova fiksacija se često zna mešati sa osećajem zaljubljenosti. Iz tog razloga osoba misli da je zaljubljena u nekog i da ga zbog toga ne može pustiti iz glave. Međutim, osećaj zaljubljenosti traje od 2 tjedna do maksimalno 2 godine i to ako imate određeni kontakt sa osobom prema kojoj gajite navedeni osećaj. Sve dalje od toga nije osećaj zaljubljenosti, pogotovo ako završite vezu ili više uopste nemate ništa s drugom osobom. Upravo su osećaji ti koji nas znaju zavarati te mislimo da je to sve ljubav.
Kako znati kada se uistinu radi o fiksaciji na drugu osobu?
Neki od znakova su:
-iako je odnos završio vi i dalje svakodnevno mislite na drugu osobu (ovde se ne govori o procesu žalovanja zbog prekida veze ili prestanka kontakta, već o procesu kada 2 godine ili više nakon prekida vi i dalje mislite o drugoj osobi)
-nadate se pomirenju iako realno nema nikakve nade da ćete jednom ili opet biti sa tom osobom
-svaki dan mislite o drugoj osobi, što radi, gde je, s kim je, hoće li nazvati i sl.
-ne možete pustiti tu osobu jer verujete da je on/a jedini/a za vas te da nećete preživeti bez te osobe
imate jače telesne reakcije čim pomislite na tu osobu (poput lupanja srca, uzbuđenosti, kao jači nalet adrenalina)
-u nezadovoljavajućoj (čak i štetnoj) ste vezi, ali ni dalje ne možete pustiti taj odnos niti partnera/icu
imate potrebu stalno pričati o dotičnoj osobi
-teško ostvarujete nove odnose
-osećate neku posebnu povezanost prema dotičnoj osobi te verujete da ju jednostavno nikada nećete moći zaboraviti/pustiti
Šta stoji iza ljubavne fiksacije?
To je zapravo obrambeni mehanizam kojim osoba beži, odnosno umanjuje realitet. Negdje davno, još u detinjstvu osoba je naučila da je stvarnost jednostavno prebolna i preteška iz nekog razloga. Ovime beži u svoj svet u kojem je sve kako treba biti, odnosno kako osoba želi, roditelji savršeni, partner poseban, divan i jedinstven. Pritom nema stvarnog kontakta sa stvarnošću kao što nema ni stvarnog kontakta sa partnerom na kojemu je fokus.
Kada bi se osoba vratila u “sada i ovde” uvidela bi da svet nije crno – beo te da je to dečje razmišljanje. Detetu su svi oni koji nisu dobri, stavljani u kategoriju da su loši. Znači iz dečje pozicije osoba je ili dobra ili loša, nema ništa između. Na isti način osoba koja je zapela u fiksaciji, zna idealizovati partnera koji je nedostupan dajući mu samo idealne, pozitivne osobine. Upravo time se učvršćuje fiksacija partnera još više te osoba veruje da takvog više nikada neće upoznati. U pravilu što je osoba udaljenija, to više dolazi do fantazije i maštanja. Sve ono realno, “Kako je sada?” prelazi u: “Kako će jednom biti?” Samim time dolazi do bega iz sadašnjeg trenutka u budućnost, tamo i negde.
“U procesu fiksacije JEDNA OSOBA postaje nam potpuni i jedini izvor ugode, ljubavi, sigurnosti i povezanosti.”
Ako ovo povežemo sa detetom kojem je mama jedini izvor svega navedenoga, lako možemo shvatiti šta se događa. Kada se “fiksiramo” na neku osobu iako je odnos već završio, na neki način postajemo ovisni o toj osobi kao što smo kao dete jednom bili ovisni o mami, njenom prisustvu, ljubavi, nežnosti i sl. No, kako se sve ovo odvija nesvesno (dok to ne osvestite i proradite), pritom najčešće zaboravimo da smo odrasli ljudi koji više nisu ovisna, bespomoćna deca.
Kako prekinuti s ovime?
Najbitnije je osvestiti celi ovaj proces te što se događa ispod površine slike. Samim tim možemo doći do iluzije i početi ju “razbijati”. Iluzija je lažna stvarnost, no upravo osobe najteže puštaju iluziju iako im u ovom slučaju ona šteti te im koči daljnji razvoj. Puštanjem iluzije dolazi do oslobađa raznih osećaja, što zna biti bolno i teško shvatljivo. Kao da prolazite kroz maglu nesigurnosti, straha i boli, ali jednom kada se magla raširi i makne, dobivate potpuno novi pogled.
Također radom na sebi učite svesno pomicati misli na sebe, određene aktivnosti i druge ljude. Kao da svesno pomičete fokus na nešto drugo. U početku ovo može biti jako čudno i teško, no jednom kada izvežbate mozak da ovako radi, stvari postaju lakše.
I za kraj…
“Koliko god na početku divna bila iluzija, to nikada neće biti ništa više od same iluzije, a pritom stvarnost prolazi pokraj vas, kao u nekom paralelnom svetu.”
Napisala: Marta Kravarščan
[…] Izvor : Vladarka […]