Istinske prekretnice i promene uvek će u sebi sadržati elemente tuge

Devojka o kojoj sada pričam nalikuje mnogim drugim. Ona živi svoj život u emotivnoj vezi u kojoj ne pronalazi mir, ne pronalazi podršku, misli da njen partner nije za nju podrška i da je ne voli onim intezitetom kako bi njoj značilo. Ona pokušava i iznalazi razne manevre kako bi uticala da se on promeni, ali bez uspeha. Njihov odnos ostaje isti. Uprkos takvom stanju ona i dalje ostaje, nastavlja da se trudi. Plaši je promena.

Inspirisana ovom temom kreiraću jednu priču sa pokušajem da u njoj pronađemo mudrost, korisnu za život.

Pred sam početak prvog svetskog rata u Irskoj je jedan bogati plemić sa svojom suprugom dobio sina. Čin rađanja deteta kome su se radovali pet godina, za njih je predstavljao božanski dar.

Na dan njegovog rođenja upriličena je bogata gozba na kojoj su pozvani svi meštani, uključujući i poslugu koja je radila za plemića i njegovu porodicu. Sreća u njihovom domu se osećala i prenosila na sve žitelje. Njihov sin je tek napunio godinu dana kada su počele da se šire vesti o početku Prvog svetskog rata.

Plemić je znao da su u opasnosti on i njegova porodica. Znao je da mora pristupiti vojsci, a ujedno ga je plašila budućnost svog sina. Otišao je u službu, a supruga sa detetom je ostala u njihovom porodičnom zamku. Situacija je bila mirna dok jednog dana kuću nije opkolila neprijateljska vojska. Preplavljena strahom, supruga je dete dala dadilji i rekla joj da sa njim beži i da se ne osvrće.

Tokom rata plemić je ranjen i završio u bolnici, a njegova supruga u zarobljeništvu. Dadilja nije mogla da se stara o njihovom sinu i ostavila ga je u dom za siročad. Kada se rat završio plemić i njegova žena su pronašli jedno drugo, vratili se u svoj zamak, a njihova tuga zbog izgubljenog deteta bivala je sve jača i teža. Tražili su ga, ali bez uspeha. Njihov imetak je i dalje bio veliki, živeli su u izobilju, ali nasuprot tome tuga je zbog gubitka sina bila ogromna.

Za to vreme njihov sin je živeo u hraniteljskoj porodici, koja je oskudevala u osnovnim životnim namirnicama, dok su stambeni uslovi života bili slabi. Živeli su u trošnoj kući, sa polomljenim prozorima i bez vatre.

Plemić i njegova supruga su počeli da gube nadu, ali su još uvek verovali. Jednog dana plemić je slučajno pronašao dom u kome je saznao pojedinosti o svom sinu. Pošao je do kuće gde je dete živelo i doveo ga u zamak deleći sa njim najveća izobilja.

Već drugog dana njegov sin je počeo da pati. Plakao je, izbegavao da izlazi iz sobe. Plemiću nije bilo jasno zašto njegov sin plače kada u njegovom domu ima sve što mu je potrebno. Zašto on plače za oskudnom kućom, domom u kome je bio često gladan, žedan i promrzao?

Ova priča nosi jednu pouku u sebi, a tiče se ljudske tendencije da se identifkuje sa patnjom i oskudicom. Čak i kada se osoba suočava sa patnjom, ona ima teškoću da se odrekne svog starog identiteta. Devojka sa početka priče plaši se da se odrekne identiteta, da je ona devojka koja ima dečka.

Plemićki sin iz priče je fiksiran za prošlost i ne gleda unapred. Iako ga u roditeljskom domu čekaju mir, blagostanje, dobri životni uslovi, on vidi jedino što gubi, a to je propala stara kuća za koju se vezao.

Ovaj scenario je čest u ljudskom životu, čak i kada se neka osoba ohrabri i pokrene promenu, jedan deo se osvrće i u patnji posmatra ono što ostavlja.

Istinske prekretnice i promene uvek će u sebi sadržati elemente tuge, uprkos tome koliko obećavajuće deluje ono što nam donosi nov život. Ne plašite se, već tugujte, jer noseći tugu sa sobom imacete saveznika u promenama.

 

Helena Rosandic

0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x