Tajna religioznog uma

Džon i Miranda zajedno imaju 28 godina. Džon je osam godina stariji od Mirande. Koliko Miranda ima godina?

U epruveti se nalazi jedna ameba. Svakog minuta, ona se razmnožava prostom deobom: od jedne nastanu dve; od dve nastanu četiri; od četiri nastane osam… Epruveta se napuni do vrha za 60 minuta. Ako u epruvetu stavimo dve amebe, koliko će vremena biti potrebno da se napuni?

Pet mašina proizvede pet sladoleda za pet minuta. Koliko je vremena potrebno da 100 mašina proizvede 100 sladoleda?

Na površini jezera nastaje kolonija ljiljana. Svakog dana, njena površina se udvostruči. Ako ljiljan za 48 dana prekrije površinu čitavog jezera, koliko je vremena potrebno da zahvati pola jezera?

Palica i loptica zajedno koštaju 1.10 dolara. Palica je za jedan dolar skuplja od loptice. Koliko košta loptica?

Pred vama je Test kognitivne refleksije (CRT). Niti otkriva kakav ste matematičar niti koliko ste inteligentni. Na prvi pogled neočekivano, pomaže u proceni jeste li vernik ili ateista. Više tačnih odgovora, manja verovatnoća da verujete u boga.

Standardni CRT sastoji se iz tri jednostavna matematička zadatka. Kvaka je u tome što su osmišljeni tako da izmame intuitivno – ujedno netačno – rešenje. Psiholozi ga koriste da bi utvrdili dominantan kognitivni stil, odnosno preferirani način mišljenja i rešavanja problema ispitanika. Ukoliko na dva od tri pitanja odgovorite pogrešno, spadate u intuitivne mislioce, ljude koji se u mišljenju i pristupu rešavanju problema pretežno oslanjaju na intuiciju. Ako pak date veći broj tačnih nego pogrešnih odgovora, svrstavate se u analitične mislioce, ljude kojima, kada rešavaju problem, polazi za rukom da suzbiju intuiciju i dublje promisle rešenje.

Test kognitivne refleksije i interpretacija njegovih rezultata odražavaju grubu distinkciju koju psiholozi prave između dva načina mišljenja:

Intuitivno mišljenje, koje odlikuju brzina i spontanost i koje je po prirodi refleksno, oslanja se na heuristike, asocijativno je, holističko i iskustveno.
Refleksivno mišljenje, koje je sporije, zahteva svesno uložen napor i po prirodi je kontrolisano, sistematično, analitično, prati zakone logike, „racionalno“ je.

I jedan i drugi kognitivni obrazac imaju svoje prednosti i mane. Intuicija nam omogućuje brzu, gotovo automatizovanu interakciju s okolinom. Recimo, u stanju smo da na osnovu nečijeg izraza lica u deliću sekunde zaključimo da li je osoba ljuta ili radosna. S druge strane, rešavanje matematičkih ili logičkih problema i pravljenje planova za budućnost zahtevaju postupnost, sistematičnost i temeljnost. Naročito u poslednjem slučaju – kada planiramo budućnost – nije zgoreg da više puta razmislimo o mogućim posledicama odluka koje donosimo.

Najveći deo vremena, intuitivni i analitički sistem funkcionišu paralelno, svako u svom domenu. Ne uvek. Uvek brza i odmorna, intuicija često uskače s rešenjem za problem koji zahteva aktivno promišljanje. Odgovor koji generiše može biti tačan, ali često to nije slučaj. Ljudi skloniji analitičkom mišljenju u stanju su da u takvim situacijama odbace prvobitno, samonametnuto rešenje i stave ga na proveru.

Koji od dva kognitivna stila pogoduje formiranju i gajenju religijskih uverenja?

Mislim, dakle, grešim

Zamislite da u sumrak šetate šumom na obodu grada. Krajičkom oka, u žbunju nedaleko od staze kojom prolazite, opazili ste nešto. Šta vam prvo pada na pamet: da je u pitanju frižider, ili da se radi o nekoj životinji s kojom ne bi bilo loše izbeći kontakt? Iako ćete na prigradskoj pošumljenoj površini pre naleteti na komad odbačenog pokućstva nego na opasnu životinju, teško je suzbiti prvobitni impuls.

Zamislite sada nešto drugačiji scenario. Hodate ulicom. U susret vam ide osoba koja u rukama drži nešto. Rekli biste da je u pitanju metalni predmet. Ispušta ga iz ruku i predmet, uz rezak zvuk, završava na betonu. Ništa čudno. Kako biste reagovali da predmet nakon što se nađe na tlu u momentu nestane?! Ili, još bolje, ispusti krik i otrči u nepoznatom pravcu? Verovatno biste bili zapanjeni. Uostalom, metalni predmeti ne vrište i ne trče.

Kognitivni psiholozi ovakvim fiktivnim scenarijima ilustruju neke od po svemu sudeći urođenih obrazaca funkcionisanja ljudskog uma – intuicija koje se u misaonim procesima manifestuju kao kognitivne pristrasnosti. Tako, recimo, objekat za koji nismo sigurni šta je percipiramo kao nešto živo, iako bismo uz kratku refleksiju lako zaključili da je verovatnoća za tako nešto veoma mala. U drugom slučaju, preneraženi smo mogućnošću da nešto pobija sve što znamo o tome kako je sačinjen i na koji način funkcioniše svet oko nas.

Gro znanja o tom svetu stičemo direktnim iskustvom. Da bi nam bio jasan i da bismo kroz čulnu interakciju s njim naučili lekcije korisne za preživljavanje, po svemu sudeći se rađamo s već ugrađenim prečicama za njegovu spoznaju:

Svaka posledica ima svoj uzrok.
Uzrok prethodi posledici.
Nešto ne može nastati ni iz čega.

Ovi principi su uglavnom tačni. Omogućuju nam da brzo i lako shvatimo da vatra dovodi do bolnih oštećenja tkiva i usvojimo korisno pravilo ponašanja: „Izbegavati direktan kontakt s vatrom!“ Problem nastaje kada ih generalizujemo na domene vančulne realnosti. Tada je moguće da odličan student položeni ispit ne pripiše svom radu i sposobnostima, nego „srećnoj majici“, a lopov uhvaćen u krađi apstrahuje svoje delo, „kriveći“ za hapšenje crnu mačku koja mu je tog jutra prešla put.

Slično važi i za prethodno opisane kognitivne pristrasnosti. One nisu tek beskorisni ostaci primitivnog uma zbog kojih sebi ili/i drugima možemo ispasti smešni. Čak i u kontekstu modernog izletišta, korisnije je da bezopasno šuštanje i pomeranje suvog lišća protumačimo kao mogućnost susreta sa zmijom, nego da kretanje zmije kroz opalo suvo lišće percipiramo kao bezazlenu posledicu strujanja vazduha. Isto tako, čuđenje nad neobičnim nije tek puka posledica okoštalog uma. Da bismo u njemu preživeli, svet nam mora biti koliko-toliko predvidiv, a mi pojačano budni za sve što poništava pravilnosti na kojima se temelje naša predviđanja. U suprotnom, svakog dana bismo sve učili iznova.

Mislim, dakle, u boga verujem

Rodenov MislilacMeđu 1.500 različitih kultura – nestalih i aktuelnih – kojima su se antropolozi bavili do danas, nema doslovce ni jednog primera zajednice koja nije poznavala neki oblik religijskog verovanja. Planetu i ovog trenutka dominantno naseljavaju vernici; procenjuje se da 88 do 93 odsto svetske populacije veruje u boga ili bogove. Zašto? Otkud tolika rasprostranjenost religije?

Jedan od tradicionalnih odgovora glasi: Zato što je ljudski život patnja. Zlo je svuda oko nas; svi koje volimo će jednog dana umreti; pre ili kasnije, umrećemo i mi sami – sporo i bolno, ili brzo i bolno. Za ogromnu većinu ljudi, život je zaista težak, brutalan i kratak. Ako naši životi i imaju neko dublje značenje, ono je sve samo ne očigledno.

Možda smo, kako je svojevremeno predložio Marks (Karl Marx), religiju usvojili kao neku vrstu opijata koji ublažava bolove ljudske egzistencije. Moguće da, na liniji s filozofkinjom Suzan Langer (Suzanne K. Langer), naprosto ne možemo da podnesemo haos. Vera u natprirodno rešava problem haosa i besmisla; nismo tek stvari, već bića koja je bog kreirao iz ljubavi i čijim ciljevima služimo. Postoji i opcija da nam religija prija jer nudi sliku pravednog sveta; dobro će biti nagrađeno, a zlo kažnjeno. Više od svega, religija se obraća našem strahu od smrti. Danas ne tako popularan Frojd (Sigmund Freud), pisao je o tri funkcije vere: ona mora da ublaži teror prirode, mora da pomiri čoveka s okrutnom sudbinom – pre svega sa smrću – i mora da ponudi kompenzaciju za patnje i uskraćenosti koje mu donosi civilizovan život.

Religije ponekad odgovaraju svemu predloženom. Međutim, ovaj ugao gledanja na njeno poreklo pati od nepremostivog problema: Obećanje nam ne može pružiti utehu ako ne verujemo da će biti ispunjeno. U kontekstu religije, ideja o raju deluje primamljivo i utešno jedino čoveku koji veruje da takvo mesto zaista postoji i da će on na njega stići. Objašnjenje religije bez objašnjenja religijskog verovanja ne može biti zadovoljavajuće.

Teorija religija kao opijat nailazi i na problem ograničenosti. Naime, dok u slučaju monoteističkih religija može biti od koristi i ima izvesnu eksplanatornu moć, ona nema šta da kaže o „malim“ religijskim sistemima koji se uopšte ne dotiču metafizičkih pitanja spasenja, večnog života, prokletstva…

Alternativna teorija religiju posmatra kroz njenu kohezivnu društvenu ulogu: Vera spaja ljude, udružuje ih i time im obezbeđuje prednost u odnosu na one koji ne mogu da računaju na taj faktor. Ovakvo objašnjenje ponekad je formulisano u terminima evolucije, u smislu opstanka najprilagođenijih, s tom što kao metu selekcije ne kandiduje gene, ili pojedince kao njihove nosioce, već grupe. Bilo u tom obliku bilo kao kulturološko, objašnjenje se svodi na isto: Religija opstaje zato što opstaju grupe i zajednice koje je neguju. Detalji religijske prakse – rituali inicijacije, ostrakizam prema „otpadnicima“, latentna ili manifestna netrpeljivost prema drugosti – osmišljeni su da među vernicima jačaju osećaj zajedništva, solidarnosti i jedinstva.

Teorija religija kao socijalni lepak objašnjava gotovo sve u vezi s religijom i gotovo ništa u vezi s religioznošću. Nema sumnje da rituali mogu da ojačaju grupu, verovatno i da joj daju prednost u odnosu na grupu koja ih ne praktikuje, ali pitanje zašto se veruje i dalje ostaje otvoreno.

Uprkos velikom broju religija i još većoj raznolikosti religijskih praksi, svi vernici generalno gaje dva ista fundamentalna uverenja:

Nešto natprirodno i svemoćno stvorilo je svet s predumišljajem.
Osim smrtnog tela, čovek poseduje večnu dušu.

Prevalentnost religije navela je istraživače da o veri počnu da razmišljaju kao o prirodnom stanju Homo sapiensa. Uniformnost fundamentalnih uverenja vernika – nezavisno od religijske pripadnosti – navela je psihologe da počnu da se bave poreklom religije, tačnije, poreklom i prirodom religijskih uverenja. Oni sve više dolaze do konsenzusa da su religijska uverenja nusproizvod kognitivne strukture ljudskog uma i, u nešto manjoj meri, specifičnosti socijalnog konteksta pripadnika ljudske vrste.

Tela i duše

Teorija religija kao nusproizvod kognicije polazi od premise da je distinkcija između fizičkog i psihološkog fundamentalna karakteristika čovekovog mišljenja. Svet razumemo kao sačinjen od čisto fizičkih entiteta – u potpunosti determinisanih zakonima fizike – i psiholoških entiteta, kao što su ljudi, za koje shvatamo da imaju um, želje, namere, ciljeve, pa se, posledično, ponašaju daleko manje predvidivo. Odakle ta razlika dolazi? Da li je ona naučena, ili se rađamo s mozgom koji je dizajniran tako da je prepoznaje?

Bilo bi sjajno kada bismo mogli da pitamo bebe, i to na što ranijem uzrastu. One, međutim, ne govore i gotovo je nemoguće znati šta misle. Razvojni psiholozi su pak otkrili da rade nešto drugo: duže zadržavaju pogled na nečem neobičnom ili bizarnom. Istraživanja tehnikom praćenja pogleda i merenja njegovog zadržavanja u određenoj tački, sa bebama kao subjektima, donela su poslednjih decenija neverovatna saznanja[9].

Šestomesečna beba razume da fizički objekti podležu zakonu gravitacije. Prikažete li joj objekat koji miruje na stolu, a u sledećem kadru taj isti predmet kako „stoji“ u vazduhu, biće iznenađena; očekuje da objekat padne. Nasuprot klasičnim razvojnim teorijama, novija istraživanja pokazuju da bebe na veoma ranom uzrastu razumeju da predmeti nastavljaju da postoje i kada ih ne vide. Pokažite bebi određeni predmet, a zatim ga nečim zaklonite. Sačekajte koji trenutak. Ako predmet, nakon što ste uklonili blokadu, više nije tu, beba će biti iznenađena. Ispostavlja se da beba koja još nema pola godine razume i najjednostavnije matematičke principe. Neka jasno vidi da iza neprovidne zavese stavljate jedan, pa drugi predmet. Uklonite zavesu. Ukoliko se sada tamo nalazi samo jedan objekat, beba će prizor posmatrati duže nego ako su, u skladu s njenim očekivanjima, oba predmeta tu.

Jednako iznenađujući rezultati dobijeni su u psihološkim eksperimentima kojima je testirano kako i koliko mala deca razumeju socijalni svet, sačinjen od psiholoških entiteta u interakciji. Novorođenče duže posmatra ljudska lica nego predmete[16], uz jasno izraženu preferenciju prema majčinom licu. Isto tako, radije sluša snimak ljudskog glasa, nego snimak zvukova iz drugih izvora, opet, jasno preferirajući majčin glas. Veoma brzo nauči da čita facijalnu ekspresiju – izraze lica koji pokazuju radost, ljutnju, tugu. Štaviše, već na uzrastu od jedne godine, razume da čovek ima namere i da se ponaša u skladu s njima.

Prema teoriji koja religiju posmatra kao nusproizvod čovekovog kognitivnog aparata, naš mozak na rođenju praktično sadrži dva kompjutera, koja pokreću dva različita softvera i koji s radom počinju u različitim razvojnim periodima; razumevanje fizičkog prethodi razumevanju psihološkog. Kao dokaz da je reč o dva distinktivna sistema, najčešće se navodi autizam – neuropsihološki poremećaj koji rezultira nerazumevanjem psihološkog (intenzionalnog) i socijalnog realma, uz potpuno očuvan kapacitet za razumevanje fizičkog sveta.

Na neki način, na nivo jedinke preslikan je filogenetski plan. Naime, budući da razumevanje fizičkog sveta delimo sa životinjama, a teoriju uma eventualno još s najvišim primatima, sposobnost razumevanja psihološke agenture evoluirala je znatno kasnije u odnosu na kapacitet za razumevanje fizičkog sveta.

Dakle, o čovekovom kognitivnom aparatu možemo govoriti kao o dve biološke adaptacije, koje nam već od rođenja pomažu da razumemo i stupamo u interakciju s fizičkim i psihološkim entitetima. Takva kognitivna struktura čoveka dvostruko čini sklonim da veruje u natprirodno i formira religiozna uverenja:

Svet objekata percipiramo kao suštinski drugačiji i odvojen od sveta uma, što nam omogućuje da zamislimo telo bez duše i dušu izvan tela, čineći nas prirodnim dualistima.
Spoznaja da želje, ciljevi i namere mogu biti uzrok fizičkog ponašanja čini nas sklonim da želje, ciljeve i namere učitavamo i tamo gde ih nema, čineći nas prirodnim animistima i kreacionistima.

Urođeni dualizam: Nesvesna tela i bestelesne duše

Dualistički karakter našeg doživljaja sveta prirodno proističe iz naše kognitivne strukture; jedan kognitivni mehanizam upravlja percepcijom i shvatanjem fizičkog, a drugi opažanjem i razumevanjem mentalnog i socijalnog realiteta. Intuitivno, telo doživljavamo kao nešto različito i odvojeno od uma. Teško prihvatamo da mi jesmo naše telo; radije o njemu mislimo kao o omotaču za svesno ja, kao o nečemu što posedujemo i nastanjujemo.

Od Homerovih ljudi pretvorenih u svinje, preko Kafkinog Gregora Samse koji se transformiše u bubu, do Kirka, junaka Zvezdanih staza čije telo zaposeda zli protivnik i preuzima upravu nad Enterprajzom, nemamo nikakav problem da razumemo scenario u kojem čovekovo telo doživljava snažne promene, a njegova ličnost ostaje ista. Razume se, mi ne mislimo da se to uistinu i događa; svesni smo da je reč o fikciji, ali veoma nam je shvatljivo da osoba može biti razdvojena od svog tela. Religije širom sveta obiluju takvim transformacijama.

Ideja o besmrtnoj duši – koja može postojati i bez tela – apsolutno je suprotna naučnom pogledu na ljudski um. Istina, jedinstvena i opšteprihvaćena teorija ljudskog uma ne postoji, ali se može reći da psihologijom i neuronaukom suvereno dominira stav koji se ponekad parafrazira krilaticom: Um je ono što mozak radi. Drugim rečima, mozak je izvor našeg mentalnog života; svest, emocije i volja nisu ništa drugo do produkt neuralnih procesa.

Opet deca. Pitajte šestogodišnjake o mozgu i reći će vam da nam oni pomažu da vidimo i čujemo. Ako je reč o deci odrasloj u zapadnoj tradiciji, povezaće mozak i s mišljenjem. Međutim, deca tu vezu zamišljaju veoma usko. Mozak pomaže da se uradi domaći iz matematike, ali nema veze s tim što dete voli svog brata ili što se naljutilo na drugaricu. To radi dete samo. Postoji ja, ličnost i postoji mozak.

Ako su telo i duša nešto odvojeno i različito, onda mogu postojati jedno bez drugog. I zaista, veliki broj ljudi mrtvaca shvata kao telo koje je duša napustila u trenutku smrti. Često o barem nekim životinjama razmišljaju kao o „praznim“ telima. Nasuprot tome, monoteistički bog je omnipotentan, sveznajući, milosrdan… I nema telo u pravom smislu te reči. Negde između nalaze se anđeli, duhovi, demoni i slična bića koja jesu bestelesna, ali povremeno mogu da nastane tuđe telo ili se „prikažu“ kao telesna.

Kognitivna konstrukcija koja dopušta ovakva uverenja je plodno tle za verovanje da čovekova duša može da nadživi njegovo telo. Nakon što telo umre, ona može da nastavi da živi u raju, paklu, paralelnom univerzumu, unutar nekog drugog – ljudskog ili životinjskog – tela.

Standardna kritika kognitivne teorije porekla religije često se fokusira upravo na hipotezu o urođenom dualizmu. Kaže se da verovanje u život posle smrti ne mora biti uslovljeno dualizmom, već stvar može biti obrnuta; možda nas to što želimo da verujemo u zagrobni život čini dualistima. Takva je, na primer, bila Frojdova pozicija. Smatrao je da je doktrina duše nastala kao rešenje za problem smrti: Ako duša može da nadživi telo, onda svest nema kraja. Slično, kaže se, vera u život posle može biti i kulturno uslovljena: Ljudi veruju u besmrtnost duše zato što ih na to navode verski autoriteti, kojima je tako lakše da pokore i kontrolišu mase.

Pitanje uzročnosti je klizav teren, u psihologiji naročito. Teorija religija kao nusproizvod kognicije stiče, međutim, imunitet na navedene prigovore. Naime, sve više eksperimentalnih dokaza upućuje na zaključak da intuicije o besmrtnosti duše proističu iz načina na koji je sklopljena čovekova kognitivna struktura[26].

U interesantnoj studiji[27] dvojice američkih psihologa, Džesia Beringa (Jesse Bering) i Dejvida Bjorklunda (David Bjorklund), deci je ispričana priča, praćena prikazom fotografija koje je ilustruju, u kojoj aligator pojede miša. Nakon što odslušaju priču, istraživači deci postavljaju pitanja o biološkoj i psihološkoj „sudbini“ miša. Najpre, deca se slažu da je miš mrtav. Da li će više ikada morati da ide u toalet? Ne. Mogu li njegove uši da čuju? Ne. Da li njegov mozak i dalje radi? Ne. Ukratko, na osnovu odgovora se može zaključiti da su deca sigurna da je miš kao telo mrtav. S druge strane, hoće li nakon smrti da ogladni? Da li će razmišljati o aligatoru? Hoće li mu se ići kući? Da, da i da. Iako još uvek ne mogu to da formulišu na jasan način, za decu je duša miša i dalje živa.

Urođeni kreacionizam: Sve je planirano

1944. godine, socijalni psiholozi Fric Hajder (Fritz Heider) i Meri-En Zimel (Mary-Ann Simmel) napravili su jednostavan film u kojem se geometrijski oblici – krugovi, kvadrati i trouglovi – pokreću tako da svojim kretanjem pričaju priču. Nakon što ga pogledaju, ljudi o geometrijskim oblicima govore kao o određenim tipovima osoba – nasilnom trouglu, zlobnom kvadratu, dobroćudnom krugu – sa svojim željama, namerama i ciljevima.

O čemu se radi? Kao veoma socijalna bića, evolucija nam je ugradila pojačanu osetljivost na namerno, ciljano delanje. Da bismo preživeli u stalnoj interakciji s drugim svesnim, inteligentnim bićima, nužno je da umemo da pravimo razliku između namernog, ciljanog, željenog ponašanja i slučajnih radnji. Drugačije ćete ragovati ako vas neko slučajno okrzne u prolazu, nego kada biste uočili da osoba namerno hoće da se sudari s vama.

Kao što nas sposobnost da razumemo i fizički i psihološki svet čini sklonim dualizmu, tako nas sposobnost da detektujemo ciljano delanje primuje za kreacionizam – ideju da je univerzum posledica namernog, svesnog, inteligentnog delanja. To je drugi element čovekovog kognitivnog aparata na kojem počiva njegova podložnost religijskom mišljenju i formiranju religioznih uverenja.

Istina, ponekad zaista nije lako ne učitati nameru i dizajn tamo gde ih nema. Čemu služi oko nego za gledanje? Zar nije stvoreno s tim ciljem? Zar zelene bubice nisu načinjene zelenim da bi se stopile s listom kojim se hrane?

Ako je pak nešto proizvod dizajna, onda mora postojati i dizajner. Zapravo, pre Darvina (Chalres Darwin) nije ni postojala ideja da nešto kompleksno poput bioloških sistema može biti proizvod eonima dugog gomilanja minijaturnih, slučajno nastalih promena (mutacija) na jednostavnijim sistemima. Ne malo ironično, čovekov mozak, izuzetno kompleksna biološka mašina, kao da je dizajniran tako da teško prihvata i razume Darvinovu teoriju evolucije.

Tačno, teorija evolucije je u sukobu sa svim glavnim monoteističkim doktrinama. Međutim, problem je dublji. Darvinova teorija se prihvata nakon uloženog intelektualnog napora, dok je kreacionizam prihvatljiv već na nivou intuicije. Četvorogodišnje dete vam može reći da lav postoji da bismo ga videli u zoološkom vrtu; oblaci postoje da bi iz njih padala kiša; lišće omogućuje vetru da duva.

Bog je intuitivan

Deca, iz razumljivih razloga, nisu dobri analitičari. Odrasli taj kapacitet poseduju, ali ga ne koriste svi u jednakoj meri. Ako je religiozno mišljenje – mišljenje koje se oslanja na intuiciju, onda bi ljudi koji više praktikuju analitički rezon trebalo da budu manje religiozni. Stoga, psiholozi su počeli da koriste test kognitivne refleksije kao test za teoriju religija kao nusproizvod kognicije.

Istraživanja pokazuju da veza zaista postoji. Serija studija koju je izvela grupa američkih istraživača, predvođena harvardskim psihologom Džošuom Grinom (Joshua Greene), pokazala je da veći broj intuitivnih (ujedno netačnih) odgovora na pitanja iz CRT-a pozitivno korelira s verom u boga i besmrtnost duše, kao i sa intenzitetom ovakvih uverenja[28]. Korelacija opstaje i kada se u obzir uzmu sociodemografske karakteristike ispitanika, kao što su obrazovni status i političko opredeljenje, pa čak i kada se kontrolišu varijable poput opšte kognitivne sposobnosti (IQ) i crta ličnosti za koje je od ranije poznato da su povezane s religioznošću (na primer, nizak skor na dimenziji otvorenost, a visok na dimenziji savesnost).

Temporalna dimenzija u razvoju i učvršćivanju religijskih uverenja navela je Grina i saradnike na zaključak da je kognitivni stil karakteristika koja uslovljava veru u boga i besmrtnost duše, a ne obrnuto. Ako je to tačno, onda bi i kratkoročno navođenje ispitanika na analitičko mišljenje trebalo da se odrazi na snagu samoprocenjene religioznosti. Da bi to ispitali, istraživači su delu učesnika u studiji dali zadatak da ukratko opišu situaciju u kojoj su poverovali svojoj intuiciji i dobili pozitivan, odnosno negativan ishod. Druga polovina subjekata dobila je zaduženje da ukratko opiše situaciju u kojoj je oslonac na analitičko promišljanje produkovao pozitivan, odnosno negativan ishod. Rezultat: ispitanici čiji je zadatak bio da opišu pozitivan ishod intuitivnog rezonovanja ili negativan ishod analitičkog promišljanja indikovali su jača religiozna uverenja.

Problem s ovako dizajniranim zadatkom ogleda se u tome što su ispitanici mogli da pretpostave šta je hipoteza istraživača. Neretko, ispitanici onda odgovaraju na način da udovolje pretpostavljenim ciljevima eksperimentatora. Dvojac kanadskih psihologa sa Univerziteta Britanske Kolimbije, Vil Džervajs (Will Gervais) i Ara Norenzajan (Ara Norenzayan), pokušali su da preskoče ovu prepreku sofisticiranijim metodama manipulacije misaonih procesa ispitanika.

Nakon što su na uzorku kanadskih studenata, kao i Grin i kolege, utvrdili korelaciju između kognitivnog stila i religioznosti, putem interneta su regrutovali drugi, po demografskim karakteristikama sličan uzorak. U navodnom zadatku prepoznavanja, delu ispitanika prikazali su fotografiju Rodenovog Mislioca, a drugoj polovini učesnika u studiji fotografiju antičke skulpture Bacač diska. Potom su svi subjekti odgovarali na upitnik, praktično test različitih dimenzija religioznosti. Grupa primovana Misliocem – asocijacijom na sistematično promišljanje – procenila je svoju religioznost nižom (42 od mogućih 100 bodova), nego grupa izmanipulisana Bacačem – asocijacijom na manje intelektualan poduhvat (64 od mogućih 100 bodova).

U narednom eksperimentu, ispitanici su imali zadatak da formiraju rečenice od setova ponuđenih reči. Setovi su bili konstruisani tako da su u nekim rečenicama morali biti upotrebljeni termini, kao što su „analizirati“, „mozgati“ i sl, dok su u sastavljanju kontrolnih rečenica morale biti upotrebljene neutralne reči, poput „visok“, „ravnica“ itd. Ponovo je dobijen isti rezultat: subjekti iz eksperimentalne grupe procenjivali su sopstvenu religioznost slabijom u odnosu na one iz kontrolne grupe.

Finalni eksperiment počivao je na ingenioznoj dosetki istraživača. Polazeći od poznate činjenice da čitanje teksta ispisanog nečitkim fontom zahteva ulaganje većeg kognitivnog napora, delu ispitanika dali su upitnik – skalu religioznosti – odštampan teško čitljivim tipom slova; kontrolna grupa ispitanika dobila je standardno odštampan dokument. Rezultat: kod ispitanika koji su morali da se unesu u razumevanje pitanja iz upitnika izmenjen je niži stepen religioznosti u odnosu na kontrolnu grupu subjekata.

Treba imati u vidu da rezultati eksperimenata zasnovanih na primovanju ne mogu da se tumače kao sugestija da bi se navođenjem na analitičko mišljenje ljudi iz vernika mogli transformisati u ateiste, ili obrnuto, da bi se navođenje na oslonac na intuiciju moglo koristiti za konvertovanje ateista u vernike. Izvesno, pokazuju da karakterističan način mišljenja utiče na to kako će se neko postaviti prema idejama boga, besmrtne duše, zagrobnog života. Preciznije, ovakva istraživanja sugerišu da bi religiozni ljudi, ukoliko bi se više oslanjali na kritičko mišljenje, verovatno slabije držali do svog religioznog pogleda na svet.

5 1 vote
Article Rating
Subscribe
Notify of

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x