Ko se plaši žena koje vole se*s?

Veoma je mudar običaj da se od muškarca očekuje inicijativa. Poznato je da smo mi žene uvek spremne na seks. Vi muškarci – niste. Ne bi bilo u redu da od vas tražimo nešto, u trenutku kada niste u stanju da to date.

Ovo je jedna od Pođovih (Francesco Poggio) šaljivih priča, napisanih u 15. veku. Tako neimenovana žena odgovara muškarcu koji je pita: „Zašto, ako je zadovoljstvo obostrano i zajedničko, muškarac uvek mora da bude taj koji juri i nagovara ženu?“

Šest vekova kasnije, u jednoj od epizoda sitkoma „Stišaj strasti“ („Curb Your Enthusiasm“), Lari skoro da je utonuo u san kada ga Čeril pita zašto stalno ona mora da inicira seks. Lari joj objašnjava da je on uvek raspoložen i da samo treba da ga potapše po ramenu. „Kad bi bilo obrnuto“, kaže joj, „ja bih tebe neprekidno udarao maljem“.

Šta se dogodilo između 15. i 21. veka što je dovelo do toga da vic ostane isti, ali da rodne uloge budu izokrenute? Naravno da se dogodilo puno toga, ali u ovom kontekstu, postavlja se interesantno pitanje: Kako je ženski libido prešao put od jednakog s muškim do nivoa na kojem je, barem iz ugla popularne kulture i svakodnevnog diskursa, praktično iščezao?

 

Problem novog doba

Antika i renesansa nisu imale problem s legitimitetom ženske požude. Već 18. vek, međutim, doneo je snažan zaokret. Žena koja bi iskazala želju za seksom smatrana je mentalno poremećenom, a poremećaj se vezivao za „tajnu poluciju“ (masturbacija) i „prekomerno konzumiranje čokolade“ (ako neko misli da se šalim, neka pogleda ovu reklamu). Dijagnoza je imala svoje ime – nimfomanija – i lečila se čajevima, masažom, boravkom na vazduhu, fizičkim radom. U slučaju da lekari i porodica stanje „obolele“ procene veoma teškim, pribegavalo se hirurškom zahvatu – kliteridektomiji, odnosno odsecanju klitorisa (ženska kastracija).

Paralela ne stoji u potpunosti, ali nimfomanija se može posmatrati kao deo grupe poremećaja u koju spada još i drapetomanija, na primer. Nju je, 1851. godine, opisao i definisao američki lekar Samuel A. Cartwright. Ovaj „mentalni poremećaj“ „napadao“ je isključivo crne robove, a očitovao se u nekontrolisanoj, verovatno patološkoj, želji da se pobegne iz ropstva. U oba slučaja, kao i još nekim, postoji autoritet koji ljudima nalaže kako da žive, a oglušivanje o njegovu zapovest smatra se bolesnim.

Okej, žene danas ne idu kod lekara, ni svojevoljno ni silom, ako osete želju za seksom. I da, gledali smo Samantu („Seks i grad“). Ipak, koliko Samanti poznajete i kakvo, ali iskreno, mišljenje imate o njima?

Šest vekova posle Pođa, živimo u svetu čije su koordinate dva stereotipa: muškarac mora, od njega se očekuje da stalno želi seks; žena – od nje se očekuje da ne voli seks baš toliko i da pametno upravlja njime. Dakle, ona pristaje na seks jer toleriše njegov neutaživi apetit, trampi ga za manja ili veća dobra poput prstena, parfema ili bebe (od žena se, isto tako, očekuje da imaju neverovatnu želju da dobiju bebu). Cela koncepcija fenomena 30 Rock i knjiga, kalendara i koječega pod firmom Porn for Women vrti se oko sledećeg: žene neće seks; hoće da muškarci obavljaju kućne poslove, upijaju svaku reč koju izgovore i eksplicitno obećaju da neće tražiti seks. Dakle, pošto žene ne vole i ne žele seks, njega u Porn for Women i ne treba da bude.

 

Problem za oba pola

 

Groteskno shvatanje i interpretacija ženske seksualnosti stvara problem i muškarcima, mada su joj oni najviše kumovali. Strejt ili bi, muškarac po definiciji hoće seks za ženom. Ali, zar vam nisu rekli da mi ne volimo seks, ne osećamo potrebu za njim, grozno nam je što ga vi toliko želite i jedva da smo u stanju da vam to tolerišemo? Imam prijatelja koji kaže da se ponekad oseća kao da je biološki naštimovan tako da mu se prdi samo kad je u punom liftu.

Šalu na stranu, ovaj stereotip i njegove suptilne varijacije su osnova kulture silovanja. Ako žena nikada ne želi seks, ako nikada ne može imati iskrenu želju za njim… pa, u tom slučaju, dobiti ga na silu je jedini način. Varijacija stereotipa: žene zapravo hoće seks, ali se pretvaraju da su čedne i zato – kada kaže „ne“, ona zapravo misli „da“. Zanimljivo, ali na ovome počiva čitava industrija vikend ljubavnog romana, čiji su autori i konzumenti predominantno ženskog pola. On je „bezazlen“; u njemu nećete pročitati nijednu „bezobraznu“ reč, ali zato on nju uvek „uzima“ na prepad, a čim je dotakne, čim ona oseti njegovo (uvek) mišićavo telo, postaje svesna da ga je zapravo želela sve vreme.

Isti stereotip je temelj odbrane kulture silovanja: ako ona zna da on neprekidno „želi ono“ i da mu je teško da „to“ kontroliše, kako joj pada na pamet da mu se približi tako obučena? Zar joj nije jasno da ga time provocira i da je on muškarac?

Objektivnosti radi, treba reći da isti stereotip na sličan način pogađa i muškarce, s jednako ozbiljnim posledicama. Muškarci danas mogu biti žrtve i seksualnog uznemiravanja i iznuđenog seksa. Zašto se takvi slučajevi prijavljuju ekstremno retko? Naravno, ima ih mnogo manje nego u obrnutom smeru, ali ipak. Zato što je sramota. Zato što muškarac mora uvek hteti seks i koga uopšte pokušava da ubedi da nije uživao?! Iz istog razloga, nastavnica koja ode u krevet s četrnaestogodišnjim učenikom biva izložena mnogo manjoj stigmi nego nastavnik koji zavede četrnaestogodišnjakinju. A ko kaže da posledice nisu iste? U oba slučaja poenta nije u seksu nego u igri moći i autoriteta, odnosno zloupotrebi istih.

 

Problem budućnosti

 

Stereotipovi imaju neverovatnu moć. Deluju poput virusa: nastane se u telu domaćina, preuzmu kontrolu nad ćelijskim metabolizmom (u slučaju stereotipova – nad procesima mišljenja i zaključivanja) i domaćin samo treba da radi ono što inače radi da bi ih umnožavao i produžavao im život. Ženama danas ne preti opasnost od dijagnoze nimfomanija, ali se jednako efikasnim pokazuje etiketa „jedna od onih“. Ako neće da joj se prilepi, žena ne sme da pokaže entuzijazam u pogledu seksa i mora da bude neiskrena čak i prema muškarcu s kojim živi.

Htele to ili ne, svesne toga ili ne, žene definiše dihotomija kurva – svetica. U rečniku „emancipovanog“ muškaraca, ta dihotomija se prevodi u: „žena kojom se muškarci žene“ – „žena koju muškarci biraju za ljubavnicu“. Da bi odbranile sebe, žene će stereotip perpetuirati u narednu generaciju i osuditi i svoje ćerke da žive u granicama istog koordinatnog sistema. Zato je moguća anegdota o psihoanalitičaru kojem se klijent ispoveda da „mora“ da vara svoju ženu, jer ne može od nje svakodnevno da zahteva seks i stvari koje ga u krevetu čine zadovoljnim. Njegova supruga ima svog psihoanalitičara, kojem se žali na muževljev nizak libido i nemaštovitost u krevetu.

Krivicu za opisano zaista ne snose žene, ili barem ne samo žene. Da, žena može da odabere stav „drolja sam, pa šta?“, ali će je to uvesti u niz teških izbora, i to samo zato što ne postoji stav „ja sam žena koja ima zdrav libido i uživa u seksu.“ Na koncu, stereotip je način mišljenja i nijedan nije izolovan. Ako se pomenuta dihotomija preslika na celu populaciju, ona glasi: napaljeni frajer – čedna žena. Ima li tu ima mesta za muškarce čiji libido ne odgovara standardima koje nameće savremena kultura? Rečju, svi gube.

5 1 vote
Article Rating
Subscribe
Notify of

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x