Jedan od glavnih razloga apatije je nedostatak cilja u životu. Kad nemate čemu težiti, nastupa malaksalost, svest pada u san

  •  Posljednjih se 8 do 10 godina bavim traženjem sreće, uspjeha, praznika u životu. Kad sam počeo čitati vaše knjige, našao sam ono što sam tražio. Prva je dva mjeseca sve bilo jednostavno sjajno, život je postao tako lijep, pojavilo se duboko uvjerenje da mogu odabrati bilo koju varijantu. Osjetio sam što je to jedinstvo duše i razuma, energetika je bila na visokom stupnju. Zahvaljujući knjigama, prešao sam na novi posao.

    Međutim, zatim se nešto dogodilo i, bez obzira na to što se neprestano držim vaših savjeta i već su mi trebali postati navika, praznik je nestao. Unutarnja i izvanjska važnost je prevelika. Trudim se neprestano biti u svjesnom stanju, ali nikako ne uspijevam umanjiti važnost. Povećao se strah od budućnosti, nikakvi mi poslovi ne polaze rukom, ne mogu napraviti ništa vrijedno, u duši je tuga. Osjećam se kao da sam u dubokoj komi.

    Negativnost se za mene lijepi bez obzira na to što se redovitom bavim sportom, obraćam pokornost na energetske kanale, hranim se zdravom i ukusnom hranom koja me ne usrećuje. Postoje li možda neke metode programiranja podsvijesti koje bi mi pomogle da izađem depresivnog stanja?  

-Jedan od glavnih razloga apatije je nedostatak cilja u životu. Kad nemate čemu težiti, nastupa malaksalost, svijest pada u san. I obratno, kad nešto želite postići, energija namjere se aktivira i životni se tonus povećava.
Ako ništa ne ide dobro, treba pronaći i postaviti si cilj. Kad nema cilja i postojanje je besciljno, amorfno. Za početak kao cilj možemo uzeti sami sebe – baviti se sobom. Što vam može donijeti samopoštovanje i zadovoljstvo? Postoje brojni putevi do usavršavanja samoga sebe: vanjski izgled, intelekt, fizička forma itd. Možemo si postaviti cilj da postignemo bolje rezultate u jednom ili nekoliko aspekata. Vi najbolje znate što će vas usrećiti. Tada će se pojaviti i volja za životom i sve ostalo će se automatski srediti.

  • Pročitao sam vašu knjigu i zainteresirao se. Pokazalo se da već sretno živim u skladu s njom. Radi se o tome da dobro uspijevam umanjiti važnost, ali svrhu svojeg postojanja nikako ne vidim. Sve što želim su neke sitne, sebične želje koje su, uostalom, malo u skladu s onim što trenutačno radim. U idealnom bih slučaju želio puno putovati, živjeti dugo potpuno zdrav, malo raditi (u načelu ne volim raditi), puno zarađivati, živjeti sa ženom, ali pritom imati i mnoge druge lijepe žene, uživati u uspjehu u svom okruženju. U takvoj se ulozi lako mogu zamisliti. Može li to što sam opisao biti cilj? Ako da, onda ću se morati razvesti od žene, dati otkaz na poslu na kojem se uspješno dajem u najam, negdje dobiti puno novca i kupiti kartu za put oko svijeta… No s druge strane, nije mi ni sad tako loše… Ukratko, ne znam što želim i trenutačno ničemu ne težim. Što da radim? 

-Prvo trebate napraviti ono što vam dobro ide – umanjiti važnost samog cilja. Zašto ste uvjereni da bez cilja nikakva života ne može biti, ako vam i ovako nije loše? Možete jednostavno živjeti za vlastito zadovoljstvo ne zbunjujući se svakojakim “visokoduhovnim” kategorijama.
No ako ipak želite pronaći svoj put, vratite se osnovama transurfinga. Prema definiciji, vaš je cilj ono što će vaš život pretvoriti u praznik. Slika koju ste opisali stvarno nalikuje na praznik. Ali što vas može dovesti do nje?
Beskorisno je razbijati glavu, to jest pokušavati “izračunati” svoj cilj logičkim putem. Rješenje treba doći samo, u jedinstvu duše i razuma, kad duša zapjeva, a razum počne zadovoljno trljati ruke. Da bi to rješenje stiglo, treba samo u mislima sustavno vrtjeti slajd vašeg praznika i nadzirati stvarnost. Odjednom ćete vidjeti da se stvaraju nove mogućnosti, otvaraju se vrata koja će vas odvesti do praznika. Prođite kroz ta vrata i ponovno vrtite slajd i kontrolirajte stvarnost. Uživljavajte se u stvarnost praznika i ona će uvijek biti s vama.

  • Treba li postojati samo jedan univerzalan cilj? Ili možemo težiti i manjim ciljevima? 

-Ako uspijete stvoriti i sustavno vrtjeti slajd s više ciljeva ili nekoliko različitih slajdova, samo izvolite, vi ste gospodar svoje stvarnosti. Možete uzeti onoliko ciljeva koliko ih možete ponijeti. Točnije, koliko imate strpljenja raditi s njima. S dugoročnim se ciljevima uistinu treba potruditi. A kratkoročne ili trenutačne, kao na primjer, autobus koji čekate ili mjesto za parkiranje, treba samo uzeti – doslovno kao novine na kiosku, ni sekundu ne razmišljajući i ne sumnjajući u uspjeh. A ako ne uspijete, ne ljutite se, već s lakoćom pustite cilj. Ne zaboravljajte načelo koordinacije namjere. Tko zna kakvih ste se nepoznatih problema zbog toga riješili?

  • Nažalost, ne mogu se pronaći u stvaralačkom samoostvarenju, točnije, naći onu aktivnost koja bi moj život pretvorila upravnik. Ma kako to banalno zvučalo, moj cilj je materijalna dobit ili, drugim riječima, financijska neovisnost. Napravio sam svoj ciljni slajd i znam što želim postići u ovom životu, bez obzira radili se o automobilu, luksuznom penthouseu, putovanjima, jahti… Aktivno tražim sve što je povezano s mojim predmetom želje, ali također razmišljam o stalnom nedostatku novca, nakon čega počinjem još većim žarom tražiti načine kako da ga zaradim. Problem je u tome što ću biti zadovoljan kad u džepu budem imao dovoljno da se hranim u bilo kojem restoranu, odlazim s prijateljima u najbolje gradske noćne klubove, odijevam se u skupim buticima i živim za svoje zadovoljstvo. Sve to vizualiziram, ali ne vidim nikakve rezultate. Doduše, vidim kako se moj svijet brine o meni, to ne mogu poreći, ali u financijsko blagostanje ne dospijevam onako kako bih želio… Kako se izvući iz te rupe prosječnog blagostanja?

-Vi tražite “aktivnost koja će vaš život pretvoriti u praznik”. Ne treba tražiti aktivnost, nego se usredotočiti na ono što želite postići u konačnici. Zar praznik života nije cilj? To je sasvim dostojan cilj. Upravo na to i treba fokusirati svoj razum. Tada će izvanjska namjera sama predložiti odgovarajuću aktivnost. Potrebno je samo oči držati otvorenima kako ne biste previdjeli vrata koja vam se otvaraju.
Vaš je problem u tome što se ne uspijevate otarasiti ove misli: na koji način ću to postići. To nitko ne zna i ne može znati. Razum se mora priviknuti na to da rješavanje tog zadatka nije njegov posao. Njegov je posao sustavno vrtjeti sliku ciljnog slajda. Upravo onakvu sliku kakvu ste opisali. Živite virtualno takvim životom, ali ne radi zabave kao što rade zaigrana djeca i oni koji maštaju, već s čvrstim uvjerenjem u to da će se takva slika prije ili kasnije ostvariti. Neka vas ne brine kako će se i kada opisana slika realizirati. Stvarnost će se neizbježno prilagoditi vašim mislima. Nema joj druge! Vi imate posla s ogledalom. No trenutačno su vaše misli potpuno obuzete traženjem odgovora na pitanje “kako?”. Stoga se ta beskorisna potraga odražava u ogledalu vašeg svijeta.

  • Moj je problem u tome što nemam cilj. I ne mogu ga nacrtati ili na neki način oblikovati ma koliko se trudila. Ne želim si nametnuti nekakvu lijepu (tuđu) sličicu. Uvijek sam se plašila zamišljati sveobuhvatne želje. Znate li zašto ? Zato što nikad nisam bila sigurna da će mi to biti potrebno u trenutku kad se ostvari. I zbog toga sam uvijek pasivno plivala u smjeru struje. Uvijek mi je bila strana varijanta “promijeni i nadvladaj sebe”. Odabrala sam pasivan put. I poanta svega ovoga je da ne znam kako se ponašati (slijedeći vašu teoriju) ako ne mogu napraviti ni početni korak – odrediti svoj cilj. Slažem se s načelima kretanja kroz život. No što mi je činiti kad imam već 33 godine, a cilja i dalje nemam. Osim toga, došla sam do stanja kad na svijet reagiram “glupo”, na temelju osjećaja ugode ili neugode. Već sam dva mjeseca bez posla (otišla sam jer mije sve dojadilo). Sada bih se željela zaposliti, po mogućnosti pronaći posao s nekom perspektivom (to je ono o čemu sam maštala kad sam odlazila s prošlog posla). No zbunjuje me moj osjećaj neugode. Pritom razumijem da bi taj osjećaj nestao kad bih pogledala situaciju iz drugog kuta. No tada ispada da ću se namjerno potruditi i promijeniti svoj odnos prema situaciji. I kako onda “slušati svoju dušu”? Općenito, nekako sam zbunjena.

– Prva pogreška: ne treba “pokušavati nacrtati ili na neki način oblikovati svoj cilj”. To ne možete postići snagom razuma sve dok ne uhvatite, barem u općim crtama, što želite od života. Druga pogreška: ne trebate se “siliti pogledati situaciju na drugačiji način”. Zbunjenost proizlazi iz toga što svjesno mijenjate odnos – načelo koordinacije namjere kaže da kada svojom voljom gospodara negativan događaj pretvarate u pozitivan, kao da se pravite da vam ide na ruku. Mijenjate odnos prema događaju budući da znate da ovisno o izboru puta na raskrižju dospijevate na povoljne ili nepovoljne krakove linije života. Mijenjati pak odnos prema situaciji uistinu je besmislenu i zato vam se to i ne isplati raditi. Zašto? Ispalo bi da morate, na primjer, zavoljeti svoj posao koji ne volite.
Što učiniti s osjećajem neugode u situaciji, to jest u stvarnosti koja traje?
Usredotočiti se na stvarnost kakvu bismo željeli vidjeti, ne obraćajući pozornost na sve ono što nam stvara neugodu. Na primjer, zapale su vas obveze koje vam se ne sviđaju, iako ste poslom općenito zadovoljni. Kako se ponašati u toj situaciji? U mislima stvorite virtualnu stvarnost u kojoj ispunjavate samo one obveze koje želite.
Fiksirajte pozornost na zadatak koji vam se sviđa, a ostalo gledajte “zatvorenih očiju” dajući se za sada u najam. Prije ili kasnije realna će se stvarnost uskladiti sa slajdom koji ste stvorili – neželjene će obveze “otpasti” od vas same od sebe. Vidjet ćete na koji način. Tako funkcionira ogledalo svijeta. Provjereno.

  • Koliko dugo čovjek može ne nalaziti svoj cilj? Godinu, dvije, deset? Sve je dobro, ali ne uspijevam doživjeti ushićenje izazvano nekim životnim ciljem. Ništa mi ne izgleda kao da je moje. Znam da svoj cilj mogu naći samo ja sam. I znam da si moram dopustiti jednostavno živjeti određeno vrijeme bez cilja. No koliko to može trajati? Možda dvadeset ili pedeset godina? Razumijem da “podli” razum nije sposoban mirno se opustiti i čekati. On je taj koji unosi nemir i strah da ću sasvim ostati bez cilja. Iako mi je trenutačno u životu sve u redu, ne prestajem željeti odrediti cilj koji bi bio samo moj. Želim otkriti najveći pravnik duše. Možda postoje još neki načini određivanja vlastitog Životnog cilja ? 

-Stvarno, može se dugo čekati, čak i cijeli život, i svejedno ga ne dočekati. Ako vas je usisala močvara svakodnevice, ako se životni scenarij iz dana u dan ponavlja bez promjene, što bi se moglo dogoditi? Ništa. Većina ljudi upravo tako i živi: prvo dolazi školovanje i nada za postizanjem sreće u budućnosti, zatim obitelj, posao bez osobitih promjena, opet nada za uspjehom koji se stalno nazire negdje u daljini, kućanski poslovi, nezadovoljstvo i skromne razonode, ponovno obitelj, svakidašnjica, kauč, televizor. I tako prolazi život “u čekaonici”. Kako se izvući iz kruga svakodnevice?
Potrebno je steći namjeru da se oslobodite. Mnogima se čini da žele promjene, međutim nemaju ozbiljnu namjeru i više vole jadikovati da je život navodno sumoran i da od toga ne možeš pobjeći.
Međutim, primijetite da uspješni ljudi koje svaki dan gledate na televiziji vode vrlo aktivan stil života. Izbor je na vama: ili se potruditi i uložiti određenu energiju kako biste promijenili situaciju ili se zadovoljiti monotonim postojanjem (što je mnogima, u načelu, također podnošljiva varijanta), no tada ne jadikujte zato što se cilj nikako ne otkriva.
Drugo je pitanje kako imati namjeru ako nemate snage niti želje za djelovanjem, nemate potrebnu dob ili ste jednostavno lijeni. Ako ništa ne želite, osim da se srušite na kauč nakon posla, znači da vam nedostaje slobodna energija koja zapravo hrani namjeru. Nemoguće je da ništa ne želite ako imate dovoljno energije. Glavni uzrok niske energetike, ako se ne računa nedostatak cilja, je velika zatrovanost organizma (eto posve praktičnog uzroka). Nije obvezno da odmah uzmete u zadatak “osvojiti Mount Everest” ili da si postavite “dostojan” cilj samo zbog toga što je to potrebno. Bolje je započeti s elementarnim stvarima koje su uistinu potrebne za povećanje energetike: očistite svoje “sanitarije”, prijeđite na zdravu prehranu, usavršavajte svoju fizičku kondiciju. Tada ćete vidjeti kako će se pojaviti i nove potrebe, a energije za njihovo obavljanje će biti dovoljno. A ako ipak i dalje budete lijeni bilo što Započeti, onda niti transurfanje na kauču neće pomoći.

  • Pročitao sam sve vaše knjige i na sva sam pitanja našao odgovor. Na sva osim jednog: ŠTO JE ZAPRAVO MOJ CILJ? Moja je žena talentirana profesionalna umjetnica i ona je s tri godine znala da će biti umjetnica. Njezin je cilj da se istakne i zadovoljno se kreće u tom smjeru. ZAVIDIM joj jer nemam jasan uvid što točno želi moja duša. 

-Vaš cilj ne mora nužno pripadati nekoj umjetnosti. Zašto se, kada je riječ o cilju, neizostavno nameću zamisli o nekakvim uzvišenim temama? Ne treba se usmjeravati na cilj koji je od samog početka “uzvišen”. Netko ne može zamisliti život bez poezije, a nekome je čišćenje ulica ili sjeckanje mesa – drag posao. Ne trebate se orijentirati u skladu sa stereotipom da je životni cilj, tobože, nešto uzvišeno.
U moje vrijeme, na primjer, kad bi pitali dijete što bi željelo postati, ono je znalo da će izazvati odobravanje odraslih ako odgovori da će biti astronaut! Njegov je razum točno znao “ispravan odgovor”, no nije znao želi li uistinu biti astronaut. Razumijete li? Razum je već od djetinjstva orijentiran – skupna točka (prema Castanedi) nalazi se u “ispravnom” položaju. Vaš je trenutačni zadatak da se riješite orijentacije i “resetirate se”.
Za to je potrebno prestati razmišljati o cilju i početi promatrati – obraćati pozornost na osjećaje duše. Kad ona ugleda ono što je zanima, odmah će živnuti. No kako bi se išta moglo promatrati, treba proširiti svoj vidokrug: otputovati ondje gdje niste bili, vidjeti ono što još niste vidjeli.

  • Čitam vaše knjige već po treći put i svaki put jedne te iste misli doživim drugačije i cičim od oduševljenja: “Aha, to je zapravo to!” Već mi se puno toga ostvarilo pomoću transurfinga: radim upravo u onakvim uvjetima kakve sam oduvijek željela, s dobrim ljudima, s vrlo dobrom plaćom. Stvaram također i svakojaka čuda. No imam problem koji me muči već pet godina. Imam cilj, točno znam da je moj prema svemu što osjećam. Ipak, nikako se ne mogu oteti dojmu da ga neću uspjeti materijalizirati u svom životu. Zbog toga osjećam nelagodu. Zašto tako mislim ako znam da je to moj cilj?! Ili je to pokazatelj da griješim i da sam si sve pogrešno objasnila?

    Već sam umanjila važnost, gotovo potpuno, svejedno mi je. Razmišljala sam nije li to zbog toga što su mi u djetinjstvu govorili: “Drugi će se izvući, a ti ćeš platiti.” Možda sam odatle izvukla zaključak da će drugi imati sreće i da će im se ispuniti snovi, a meni neće? Ispada da ne mogu bez tog svojeg cilja i nešto me sprečava da povjerujem kako ga stvarno mogu privući u svoj život! Ne znam kako se riješiti tog osjećaja… Pokušala sam zamijeniti svoj cilj drugim, vrlo sličnim. No nisam osjetila osobitu radost, iako pritom nisam sumnjala da do njega mogu doći bez problema. A kad sam zamislila život bez glavnog cilja, da sam ga stvarno izgubila, osjećala sam veliku patnju! 

-Čovjeku je ugodno znati da se njegove knjige čitaju više puta. A prigovaraju mi da volim ponavljati jedne te iste misli. Jeste li se zapitali zašto to činim? Mogu iskreno priznati da to ne radim s predumišljajem, no to također nije ni previd. Ono o čemu pišem nije rezultat mojih promišljanja, već se to preko informacijskog kanala prenosi iz prostranstva varijanti. Kako informacija dolazi do mene, tako je i iznosim, bez osobitih ispravljanja. Znači da tako treba biti.
Razlika između mene i vas je samo u tome što vi namjeravate dobiti od mene odgovore na svoja pitanja, a ja se koristim bazom podataka koja je svima dostupna. I vi možete imati pristup tom izvoru ako odlučite sami doći do informacije. O tome sam više puta govorio. U načelu je praktički sve odgovore moguće naći u prvim knjigama o transurfingu. Međutim, vaša pitanja i dalje pristižu, tako da mi ne preostaje drugo nego da ponavljam sve iznova, makar iz drugog kuta gledišta. No, udaljio sam se od teme. Muči vas to što ne postižete svoj cilj. To govori u prilog toga da cilj može uistinu biti vaš. U knjigama o transurfingu već je opisan jedan od kriterija za odabir cilja – pokušajte se sami pred sobom pretvarati kao da se odričete nekih svojih maštanja. Ako duša pritom pati i protivi se, znači da je to vjerojatno vaš cilj. A ako osjećate olakšanje – također je jasno. Općenito, neugoda je normalna pri pomisli da je to teško ostvariti. Jer patnja je bila jača od neugode, zar ne? Potrebno je prestati razmišljati i početi raditi konkretan posao – vrtjeti slajd cilja. Kad se počnu otvarati vrata, došlo je vrijeme za donošenje zaključka jesu li maštanja ostvariva ili ne. Sada to nije pitanje za raspravu. Trebat će raditi i sa slajdom. Potrebno je strpljenje, vrijeme i osviještenost kako vam ne bi promakla vrata koja se otvaraju.

  • Trenutno se bavim traženjem posla koji odgovara mojoj duši i premišljam se između nekoliko smjerova. S jedne strane volim crtati, s druge šivati i vesti, s treće “petljati” oko cvijeća. To je osnovno, a drugo neću ni nabrajati. Odatle slijedi pitanje: može li duša imati više od jednog omiljenog posla u kojem će se ostvariti i doseći visine ? 

-Ovdje se ne radi samo o tome koliko duša može imati ciljeva, već i koji od njih možemo smatrati glavnim. Bolje je usredotočiti se na jedan kako ne biste raspršili svoju namjeru. Hobi je ono čime se ljudi vole baviti. Postoji mnogo zanimacija. No, može li hobi postati cilj? Naravno, kretanje prema cilju treba pričinjati zadovoljstvo. Međutim, privlačnost posla sama po sebi nije dovoljan uvjet da bismo tu aktivnost smatrali ciljem. Ponavljam, cilj je ono što će pretvoriti život u praznik. Pritom cilj treba odrediti u jedinstvu duše i razuma. Zapitajte se može li aktivnost, koja nalikuje na cilj i vrata, pretvoriti vaš život u praznik? Trebalo bi vam biti savršeno jasno da je odabrana aktivnost upravo ono što vam treba – i po logici stvari i po porivu srca. Ako je cilj vaš, pitanja jednostavno neće biti – za vas će to biti očito.

  • Nisam siguran da je cilj koji pokušavam dostići moj (ono što stvarno želi moja duša). Pokušavam obratiti pokornost na stanje duševne ugode i osluškivati “šum jutarnjih zvijezda”, no neizvjesno je jesu li to istinski osjećaji ili želje lukavog razuma koji se “urotio”.

-Ako je cilj stvarno vaš, jednostavno neće biti nikakvih neizvjesnosti. U početku možete osjećati svojevrsno duševno ustručavanje (zbunjenost) tipa “je li to za mene”, “jesam li toga dostojan”, “jesam li sposoban”, “jesam li izabran za to”. Ustručavanje se uklanja pomoću ciljnog slajda. Postupno će vam uspjeti da se uživite u novu sliku. Ne trebate se ustručavati. Naravno da ste izabrani ako ste odabrali sebe. Jer na početku vi odabirete sami sebe, a nakon toga, i samo pod tim uvjetom, izabire se vas.
Duševna se neugoda, za razliku od ustručavanja, ne može ukloniti slajdovima. Kod očite neugode osjećate potištenost, teret, mučnu neizbježnost, malodušnost, strah, veliku uznemirenost. Ako vas nešto neprestano muči kad u mislima vrtite sliku u kojoj je ono što želite već postignuto, znači da je cilj najvjerojatnije tuđi, da su ga nametnula klatna i da se ne sviđa duši, već razumu.

  • Uzrok mojih nevolja je taj što se uvijek bavim onime što ne želim. A ne mogu shvatiti što želim, sve mi ubrzo postane dosadno. Zbog toga skačem s jednog posla na drugi, s jednog područja na drugo. I uvijek odlazim. Neki govore da sam djetinjasta, da se nisam navikla nositi s teškoćama; neki govore da sam karakterno vrlo zahtjevna i da ne znam uspostaviti komunikaciju s nadređenima. Radila sam kao psiholog s djecom, narkomanima, kao menadžer ljudskih resursa, upravitelj male kompanije, direktorica trgovine, menadžer za prodaju metala… Sada sam odlučila pokrenuti svoj posao. No to je tako malen “poslić”. Očito zasad slabo vjerujem u svoju snagu, a i u mojem se okruženju općenito nitko ne bavi svojim biznisom, svi su navikli raditi “za nekoga”. Vrlo sam ambiciozna i uvijek sam vjerovala da sam na ovaj svijet došla Zbog nečega što je vrlo bitno.

    Kako da postanem uravnotežena i pronađem sebe? Toliko toga želim u životu, ali sve se doima kao da to “nije to”. Zašto??? Kadgod nešto ostvarim, obuzme me dosada. Stalno želim još nešto, ali rezultat je isti: dosada! Dosadno mi je da sam “desna ruka direktora”, žena, majka, lijepa, pametna, seksi… Ne sviđa mi se to čemu obično teže ljudi, ne trpim obrasce ponašanja i norme. Možda je to bolest? Zatim mislim da nisam ostvarila sebe ili da sam se loše ostvarila i bude mi žao… I sad sam se napokon odvažila na velik korak – otvaram svoj mali dućan. No gdje je garancija da mi i to za nekoliko mjeseci neće dojaditi? I što onda, zar će sve propasti? Općenito, “ustrijelite me, bijesna sam”!

-Zar vam nije palo na pamet da ste vi već uravnoteženi. Kao prvo, niste kao svi budući da vam se ne sviđa ono čemu drugi teže. Već je i to velika stvar! To dokazuje da ste u manjoj mjeri (što već nije malo) vezani za stereotipe, slobodni od klatna. Niste bijesni, već ste “svoji” rekao bih. A to je već pola posla do toga da postanete “svoji”.
Kad čovjek nije ničiji, nego je svoj, onda je gospodar stvarnosti. Zar možemo element matrice koji živi u ćeliji, kao i svi ostali, smatrati uravnoteženim? Naprotiv, nestabilni su upravo oni koji se podčinjavaju pravilu klatna: “Budi kao svi mi, normalni ljudi, nađi svoju ćeliju i ne lepršaj s mjesta na mjesto, postani korisnim članom našeg društva.”
Preostala vam je jedna malenkost – osloboditi se posljednjih nepotrebnih ostataka tog glupog svjetonazora uspavanih ljudi i dopustiti si da budete takvi “nesređeni” (s njihove točke gledišta). Uzmite si pravo na vlastito gledište i tada vam neće pasti na pamet da se okrivljujete i sumnjate: “Možda sam stvarno bezvrijedna i bolesna kad se ne mogu dulje zadržati na jednom mjestu?”
Kao drugo, upravo ta činjenica da ne sjedite u ćeliji matrice, već tražite svoj poziv govori da već gotovo točno, makar i maglovito, razumijete da je cilj put, a ne odredište. Tražite svoj put, stazu, onoliko koliko je potrebno i ne obazirite se na mišljenje društva. Neka o vama misle što god žele. Vi znate tko je tu slobodan, a tko nije! U tome je vaša prednost i snaga.
Uostalom, ja s vama dijelim te buntovne misli strogo u povjerenju – među nama transurferima. Uspavani ne čitaju slične knjige tako da se za sebe ne moram zabrinjavati. A vi nikome nemojte ništa govoriti! Još će pomisliti da ste (da smo) bijesni i možda nas još požele ustrijeliti. Ne pokazujte da ste drugačiji. Pretvarajte se da ste isti kao i ostali. Dajte se u najam, ali ne dajte se potpuno. Budite kao lovac koji se prikrada!

  • S dvanaest sam godina ušla u sektu i bila u njoj do devetnaeste godine (to je bilo u doba Sovjetskog Saveza). Sekta je bila nereligiozna i tada je nitko nije smatrao sektom, iako je imala sve osobine sekte. Cilj takve skupine bilo je liječenje bolesti poput shizofrenije, alkoholizma, narkomanije, preodgoj djece iz popravnih domova i problematičnih tinejdžera. Mi, djeca, sudjelovali smo u tim procesima, pripremali su nas za posao psihologa. Nakon završetka škole dvije sam godine radila u klinici za liječenje alkoholičara i shizofreničara. Naravno, tamo se radilo na slamanju ličnosti, pokušavali su nas prilagoditi određenim standardima. Osobno mišljenje nije bilo dobrodošlo, cijelo smo vrijeme komunicirali unutar grupe, a kontakt s drugim ljudima pokušavao se izbjeći. S devetnaest sam godina otišla odatle.Sad imam četrdeset godina, no boravak ondje obilježio me za cijeli Život. Radi se o tome da sam navikla na to da sve moram raditi za druge, a najvišim ciljem smatram pomaganje onima koji pate, na primjer napuštenoj djeci. Tek sam sada počela shvaćati da je to neispravno, da je potrebno misliti na sebe, jer ja sam samu sebe uvijek stavljala na posljednje mjesto. Ne govorim o kompleksu manje vrijednosti. Evo što me zanima: kako djeluje tehnika transurfinga na ljude poput mene ? Postoje li neke osobitosti? Bojim se da ne znam odabrati svoj cilj i da ću odabrati onaj koji su mi nametnuli u toj grupi. Prije mi se činilo da je upravo pomaganje ljudima – u prvom redu djeci – moj cilj. Budući da sam tamo dospjela još u djetinjstvu, teško mi se sjetiti što sam do tada željela, jer i ja sam imala svoja maštanja i možda bi mi bilo bolje da se orijentiram na njih, a ne na ciljeve koje su mi nametnuli budući da bi se oni mogli pokazati lažnima.

-U knjigama o transurfingu detaljno je opisano kako razlikovati svoj cilj od tuđega. Jedan od važnijih kriterija: tuđi cilj izravno služi za poboljšanje tuđeg (ne vašeg) blagostanja. Očito je da treba težiti takvoj situaciji u kojoj ćete raditi za sebe, a ne za nekog drugog. Međutim, i radeći za sustav možete se kretati prema svom cilju. Samo što poboljšanje vašeg osobnog blagostanja treba pritom biti na prvome mjestu. Jako je važno okusiti osjećaj slobode: radite kao unajmljeni radnik, a ne služite na korist nekoga ili nečega.
Događa se da briga o drugima dolazi iz dubine duše. No tu postoji tanka granica koju je teško razlikovati: nije li vaša težnja da posvetite svoj život spašavanju tuđih života izazvana prazninom u vašoj duši? Vrlo se često događa da razum zombiran klatnima zatvara dušu u spremište – prestaje je slušati, a to neizbježno dovodi do unutarnjeg konflikta, duševne praznine. Čime popuniti tu prazninu? Služenjem – eto čime! Klatna odmah sugeriraju: odreci se sebe, zaboravi i sve svoje misli usmjeri na služenje. Komu ili čemu? O, pa tu je vrlo velik izbor! Od uplakane djece do bogataša koji također plaču. Kamo god se okreneš, oko tebe netko pati ili nešto treba.
Meni je, na primjer, žao kišnih glista koje nisu imale dovoljno snage dopuzati s jedne strane asfalta na drugu. Prije sam ih skupljao i prebacivao ondje gdje su namjeravale stići. No jednom sam rekao: “Ma idite dovraga svi vi! Puno vas je, a ja sam jedan. Zar ću se kao idiot svaki čas sagibati i raditi budalast posao, umjesto da zadovoljno šećem?” Sada pomažem samo rijetkim glistama kad mi srce kaže da je “evo baš ovoj pomoć stvarno potrebna”. Ostale će se snaći, možda je njihova “karma” takva. Također mi je žao gladnih mačaka beskućnica. S jedne strane, dođe mi da ih sve nahranim i udomim. Uzeo sam jedno mače koje je očito bilo osuđeno na smrt. Sada u mom domu u blagostanju živi ugojena i zadovoljna duša – moja mačketina, kako je zovem. No, s druge strane, ako si nametnemo obvezu brinuti o svim nesretnim životinjama, morat ćemo stalno i posvuda hodati s vrećicom punom riba ili pretvoriti svoj dom u azil. Tako možemo otići predaleko – opsesivne ideje mogu preuzeti cijelu osobnost.
Dobro je djelo pomagati drugima. Međutim, postavlja se pitanje isplati li se tom poslu dati status životnog cilja? To pitanje svatko rješava sam. Bez obzira na odgovor, u različitim sustavima razmišljanja on će se ocjenjivati drugačije: kao velikodušnost ili glupost, nesebičnost ili nerazumnost, cinizam ili svrsishodnost. Niti ja ne mogu u tom pogledu dati jednoznačan odgovor. Glavno je da odluka bude osviještena, donesena u jedinstvu duše i razuma, a ne nametnuta lažnim stereotipima klatna. Jedino što se može reći potpuno točno: ako vam je briga o drugima nametnuta izvana, znači daje to tuđi cilj.

  • Moj je san jako skup. I nalazi se daleko u prostranstvu varijanti. Stalno se bavim vizualizacijom. No vi pišete da ne treba misliti na novac. Suprug i ja se cijeli život mučimo “za druge”, a da toga uopće nismo bili svjesni. Sada se trudimo izvući iz te zamke, želimo pokrenuti svoj posao, makar mali, ali svoj. Zasad se s mukom stvara slika, nijedno od nas nema talenta vođenje biznisa. No postoji čvrsta želja da prestanemo raditi za druge. Možemo li to smatrati “koračanjem u smjeru cilja”? Ne želimo ovisiti o državi, niti raditi za novac, nego želimo da novac radi za nas (to mogu biti investicije, vrijednosni papiri ili dohodak od najma). Jesmo li u zabludi? Sam novac ne vizualiziram, ali želim ga imati. Zato što je moj cilj u novčanom ekvivalentu visok.

-Novac nije cilj, čak niti sredstvo njegova postizanja, već samo atribut koji se javlja automatski na putu prema cilju. Ako je za ostvarivanje cilja potreban novac, znači da će se pojaviti ili će se otvoriti mogućnost (vrata) da ga zaradite. No za to je potrebno vizualizirati cilj kao da je već postignut. Doslovno se treba pretvarati, koliko je to već moguće, i živjeti u virtualnoj stvarnosti. Ako sustavno i svrsishodno vrtite slajd, to nije obično predavanje maštanju, već konkretan posao. To možete nazvati “svrsishodnim maštanjem”. Samo ne zaboravite pažljivo gledati s neba na zemlju kako ne biste propustili vrata koja se otvaraju.
Na taj način nije potrebno misliti o novcu, već o cilju – eto što je glavno. U suprotnom će slučaju ogledalo svijeta samo odraziti vaše uzaludno traženje novca. Međutim, to ne znači da ne trebale uopće misliti o pitanjima novca. Možete svrsishodno ponavljati sljedeće misli: Novac mi neprekidno pristiže. Imam ga sve više i više. Imam dovoljno novca za sve. Lako kupujem sve što želim. Nevažno je što se to trenutačno ne događa u stvarnosti. Stvarnost se u početku oblikuje u mislima, a tek zatim oko nas.
Obratite pozornost – ove misli ne sadrže u sebi ni sliku traženja novca, niti pitanje gdje ga naći. Vi pred ogledalom stvarate upravo onu sliku koja se treba pojaviti u konačnici (u odrazu). U tom je smislu o novcu moguće i potrebno misliti.

  • Zašto novac ne može biti cilj? Recimo da imam cilj svaki mjesec zaraditi određenu svotu pasivnog dohotka. Nemam pojma kako bi se to moglo postići. Radim sa slajdom i zašto se to ne bi ispunilo ? Prema teoriji, život će me sam izvesti na linije gdje je to moguće. No kako sam razumio iz knjiga, vi kažete da se ništa neće postići. Zašto ?

-Postići će se, postići, samo će to za vas biti ispod cijene! Vaš će vam cilj ponuditi puno više – ono o čemu se niste usudili ni maštati. Kad se čovjek kreće prema svom cilju, pred njim se otvaraju goleme mogućnosti. I tada se prethodne molbe čine jednostavno smiješnima.
Nisam ni govorio da novac ne trebamo privući pomoću vizualizacije. Manju svotu zasigurno možemo. Za veću je već manje vjerojatno. Naime, potrebno je jedinstvo razuma i duše, besprijekorna vjera u to da će novac stići. Međutim, razum će neprestano mučiti sumnja: “Odakle, na koji način?” A duša? Zar je njoj potreban novac?
Reći ćete: kad ga dobijem, naći ću na što ću ga potrošiti i živjet ću kako želim. No kvaka je u ovome: kako vi želite živjeti?
Postavimo pitanje drugačije: vama je potreban novac ili osjećaj praznika, životne radosti, smisla? Pretpostavimo da se vaša maštanja ostvare. Sunčate se na svojoj jahti koja presijeca valove Karipskog mora. Mislite li da ćete pritom imati osjećaj praznika? Ni najmanje. Najčešće prazninu i smrtnu dosadu.
Sjetite se koliko vas je često na putu do cilja pratio osjećaj uzbuđenja, ushićenja, duševnog poleta. No kad ste dobili željeno, više niste osjećali ništa osim praznine. Taj se fenomen lako objašnjava. Osjećaj sreće, radosti i ispunjenosti života daje slobodna energija (energija namjere) koja se aktivira na putu do cilja. Paradoksalno je da je to više fizičko svojstvo, nego psihičko. Upravo se zbog toga sreća susreće samo na putu, a ne na odredištu. U budućnosti nema nikakve sreće. Ona je ili ovdje i sada ili na drugoj liniji života. Upravo tu liniju života – put – i treba tražiti.
Linija je put. Cilj ovdje ne mora obvezno biti neko konkretno postignuće. Najčešće je to neprekidan proces samoostvarenja, otkrivanje svojih sposobnosti u nekom poslu. Postoji kretanje – postoji energija. Stigli ste do odredišta – idemo dalje.
A sad zamislite da ste pred sebe stavili cilj da imate stabilan dohodak. Recimo da ste to postigli. Pretpostavimo da čak ni ne trebate zarađivati jer imate sve. I što dalje? Bezbrižno ćete živjeti jedno vrijeme, naslađivati se svim dobrima i čarima bogatstva. Zatim će vrlo brzo zavladati praznina. Upravo taj osjećaj imaju bogati ljudi i bez cilja. Stigli su na odredište, nemaju više što poželjeti. Život se pretvara u besmisleno, iako raskošno, postojanje. Mučno očekivanje nečega. Čekaonica za VIP osobe je i dalje samo čekaonica. Bili ste daleko sretniji kad ste živjeli u siromaštvu, ali ste se kretali prema cilju! Energija namjere bila je fontana i zato ste stvarno živjeli, a niste samo postojali. Stoga razmislite kamo se trenutačno krećete: u Smaragdni grad ili u čekaonicu?

Vadim Zeland

 

0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Notify of

1 Comment
Inline Feedbacks
View all comments

[…] Jedan od glavnih razloga apatije je nedostatak cilja u životu. Kad nemate čemu težiti, nastupa ma… […]

1
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x